Vaša iskustva

Mobing se primarno događa zbog zloporabe položaja moći. Poslodavac je taj koji određuje za koliku plaću i pod kojim uvjetima zaposlenik radi, kao i ima li uopće posao. S druge strane, radnike je sve teže pronaći, što će izgledno rezultirati promjenama u položajima moći, a samim time i dovesti do učestalijeg mobinga nadređenih.

Mobing postoji na svim razinama i u svim smjerovima

Zlostavljanje poslodavca izgleda drugačije. Nema pretrpavanja poslom ili uskraćivanja rada, kao niti prijetnji otkazom. Boris Vukić za portal posao.hr mobing nad nadređenim opisuje kao neprijateljsku i neetičku akciju od strane jednog ili više pojedinaca. Nadređena osoba pritom nema opciju reagiranja i sprječavanja neželjenog ponašanja, objavio je portal women in adria.

„Postoji mobing od podređenih, zlostavljanje na poslu ide sa svih strana“, otkriva nam jedna umirovljena HR-ovka (podaci poznati redakciji). „Podređeni su najčešće vršili pritisak na nadređenog da ispuni nešto što nije u mogućnosti. Primjerice, ne može povisiti plaću jer nema sredstava ili ne može promaknuti osobu jer nema otvorene pozicije. Često bi snimali razgovore i služili se prijetnjama i detaljima iz privatnog života kako bi došli do cilja.“

Osobe koje maltretiraju nadređene obično su osobe nezadovoljne svojim položajem u tvrtki, najčešće zbog precjenjivanja vlastitih znanja i sposobnosti, a često će nastojati i druge zaposlenike “uvući” u svoje maltretiranje, stoga je važno znati kako stati na kraj ovom ponašanju.

“Moja je djelatnica izazivala probleme od svađe sa susjedima do policijske prijave, pa do toga da su je druge dvije zaposlenice izbjegavale jer je svima, uključujući meni, šefovala”, dijeli s nama Katarina Boban Filipančić, poduzetnica i menadžerica. “Nije ni jednu plaću zaradila, jedva je dolazila u ured, stalno je kasnila i samo pametovala, a niti je znala raditi, niti je završila obuku koju sam joj platila. Na kraju, zamolim je da kaže doslovno kakav otkaz želi i napadne me, izvrijeđa i psuje.”

“Užas. I od klijenata. Nije lako biti žena”, dodala je osnivačica agencije Mediahint Blanka Tomašić i istaknula kako smatra da bi neugodne situacije izbjegla da je muškarac.

Kako okončati mobing nadređenih i kada je vrijeme za rastanak?

„Mi bismo žrtvi uvijek preporučili da pokuša s tom osobom razgovarati, još jednom objasniti da ne postoji mogućnost za povišicu niti za promjenom radnog mjesta. Ako bi se zlostavljanje nastavilo, išli smo razinu gore, osobi koja je nadređena žrtvi, kako bi i ona bila uključena u rješavanje problema. Sve se pokušalo mirno rješavati“, pojašnjava nam umirovljena HR-ovka.

„Najčešće je pomogao razgovor uz predočenje jasnih objašnjenja zašto neke stvari nisu moguće. Opomena pred otkaz se čuvala za kasnije jer bi zlostavljači onda postali agresivniji, počeli bi prijetiti. Tada smo im morali dati otkaz.“

Vukić ističe kako je važno na bilo kakvo zlostavljanje u poduzeću reagirati što prije, kao i prilagoditi reakciju samoj vrsti zlostavljanja i dinamici unutar tvrtke. Zlostavljači će utjecati na opću radnu atmosferu koja će postati nepodnošljiva i djelatnicima koji sa situacijom nemaju veze. Isto tako, nije isključeno da će se i drugi zaposlenici pridružiti u mobingu. Stoga savjetuje da se u zapošljavanje uključi određivanje dominantnog vrijednosnog sistema kandidata koje će se usporediti s vrijednosnim sistemom organizacijske jedinice za koju se bira kandidat kako bi se osigurala uravnotežena radna atmosfera.

„Kad ti podređenom koji mobingira ne udovoljiš, on se osvećuje smanjujući produktivnost rada. Odlazi na lažna bolovanja, kasni na posao, ne izvršava svoje obveze i odbija zadatke što pasivno što agresivno, koristi puno duže pauze“, pojašnjava umirovljena HR-ovka i dodaje kako je to sve bila metoda kroz koju bi se nadređenog nastojalo ucijeniti da udovolji zahtjevima.

Već je neodgovorno ponašanje dobar i zakonski ispravan razlog za davanje otkaza, no poslodavci to najčešće žele izbjeći. Ipak su utrošili vrijeme i resurse u zapošljavanje i trening zaposlenika koji je vrlo vjerojatno svoj posao i radio dobro. No kada drugog rješenja nema, vrijeme je da se u taj proces uključi još jednom. Zlostavljanje i narušavanje zdravog radnog odnosa nisu nešto preko čega bi trebalo prijeći.

Izvor: women in adria

Ustajete od radnog stola, kupite svoje stvari i svima odlučno vičete ‘Odlazim odavde i nikad se više ne vraćam!, scena je ova o kojoj ste sigurno jednom maštali kad je posao postao nepodnošljiv.

Uz sve to biste vjerojatno rekli ono što ste prešutjeli kolegama i nadređenima, no izvanredni otkaz je obično samo maštarija. Ili ipak nije?

Sigurno s vremena na vrijeme znate razmišljati o otkazu, obično se takve maštarije pojavljuju kad vas pritišću rokovi i nadređeni. Bezazlene su to maštarije većinu vremena i dođu nam kao ispušni ventil za naše mentalno zdravlje.

Međutim, one nam nerijetko govore o našem nezadovoljstvo, a iako imamo ovakve fantazije u većini slučajeva ćemo mirno spomenuti nezadovoljstvo ili započeti traženje novog posla. Ipak, postoji nekolicina ljudi koji su izvanredni otkaz dali vrlo bijesno - piše WomenInAdria.

Što znači naprasno dati otkaz?

Naprasno dati otkaz znači otići prije nego što se određena situacija riješila ili završila, i to u žaru bijesa. Obično to znači da se ćete otići u vrlo lošim odnosima jer nadređeni neće imati vremena za pronalazak nove osobe niti završiti projekte koje ste započeli. To nije situacija u kojoj se želite naći.

4 razloga zašto ne trebate naprasno napustiti posao

Spalit ćete mostove

Iako je očit, najveći razlog zbog kojeg ne želite naprasno napustiti svoj posao je taj što ćete s tom tvrtkom spaliti mostove. Ako naprasno date otkaz, vjerojatno nećete dobiti pozitivnu preporuku ni od koga u svom timu, a kamoli od šefa, jer ste ima stvorili neugodnosti tako što ste loše reagirali na situaciju i neočekivano ostavili svoju poziciju neispunjenom.

Može se činiti kao da je spaljivanje mostova dobra opcija u trenutku, ali ako vaš šef u budućnosti promijeni tvrtku i vidi vaše ime u potencijalnom životopisu, izgubit ćete priliku za posao prije nego što ste ju dobili.

Gubitak plaće

Još jedan razlog da ne date izvanredni otkaz jest činjenica da ćete izgubiti dio plaće. Nitko nikad ne planira izvanredni otkaz – na to ih često tjeraju toksična situacija ili okolnosti, no trebate biti svjesni da ćete izgubiti izvor prihoda.

Poteškoće u dobivanju nove pozicije

Jednom kad se prašina slegne, stvarnost je da još uvijek trebate posao. U intervjuima s drugim tvrtkama ili regruterima uvijek postoji neizbježno: “Zašto ste napustili prijašnju poziciju?” Čak i ako uspijete ovo zavrtjeti pozitivno, velika je vjerojatnost da će vaš novi poslodavac htjeti provesti referentnu provjeru.

Apsolutno je u redu da na taj popis ne uvrstite svog prethodnog poslodavca, ali izgleda sumnjivo kad napustite tvrtku i taj poslodavac nije na popisu preporuka.

Ako se krećete u istoj branši, vaš novi poslodavac može otkriti da ste naprasno dali otkaz iz drugih izvora, što bi se moglo loše odraziti na vas u usporedbi s ostalim kandidatima koji se natječu za isto radno mjesto.

U konačnici, poslodavci također ne žele zaposliti nekoga tko bi mogao pobjesniti i napustiti posao, jer bi ih to dovelo u težak položaj.

Pripremite se za stjecanje lošeg ugleda

U većini situacija suradnici ne znaju okolnosti zbog kojih ste napustili posao, a to će se odraziti na vaš ugled.
Kao takvi, vjerojatno će smatrati vaše postupke neprofesionalnima, a kako će vaši bivši kolege napredovati, i to u istoj industriji, ovo bi vam se moglo obiti o glavu.

Kad je uredu naprasno otići?

Postoje neke situacije u kojima je sasvim uredu odmah napustiti radno mjesto.

• Zlostavljanje ili uznemiravanje
• Pogrešno ponašanje
• Evidentno nepoštovanje
• Rasizam
• Obiteljska kriza koja se ne poštuje
• Ilegalna aktivnost

Kad budete spremni potražiti novi posao, budite iskreni u vezi s poteškoćama koje su dovele do prekida radnog odnosa, posebno s obzirom na to da su bile ekstremne. Dobar poslodavac u tim slučajevima vam to ne bi trebao zamjeriti.

Osim ako se radi o ekstremnim situacijama, trebate znati da ovakav otkaz nije poželjan i najviše će štete napraviti vama.


Izvor: WomenInAdria

 

Upravo su vam dali novi projekt i nemate ni najblažu ideju kako ćete ga napraviti na vrijeme. A naravno, ne dolazi u obzir da svom šefu ili šefici kažete NE? Razmislite bolje. Uvijek možete reći ne ako imate prave razloge. 

Na vama je da odlučite jesu li vaši razlozi doista dobri, objavio je profitiraj.hr.

Za početak, postavite sebi nekoliko pitanja koja će vam pomoći pri donošenju odluke:

• Imam li doista toliko posla da ne bih mogao završiti ovaj novi?
• Mogu li dati neki od svojih poslova nekom drugom kako bih mogao preuzeti novi?
• Mogu li neke od svojih projekata privremeno staviti na čekanje?
• Imam li potrebna znanja i vještine za taj novi zadatak?
• Jesam li baš ja jedina osoba u poduzeću koja može to obaviti?

Odgovori na ta pitanja dat će vam jasnu sliku trenutačne situacije na temelju koje onda možete isplanirati svoj pristup problemu.

Loši razlozi da kažete NE

Odbiti posao koji vam je dodijeljen nije baš nešto što se radi iz čistoga hira. Iako vam se razlozi koje ćemo ovdje nabrojiti mogli činiti važnima, vjerojatno se vaš šef neće složiti s vama:

Projekt se čini prekompliciranim.

Ne pripada u krug mojih radnih zadataka.

Upravo imam osobnih problema pa se ne bih mogao posvetiti tom poslu.

Čak i ako mislite da je projekt prekompliciran, razmislite malo što bi takva izjava govorila o vama i vašim sposobnostima. Što se tiče vašeg popisa radnih obaveza, slobodno ga pokažite svom šefu, ako ga ikada nađete. Osobni problemi? Sigurno ih imate, no oni definitivno ne mogu biti na listi prioriteta vašeg šefa.

Dobri razlozi da kažete NE

Nakon što pažljivo razmotrite sve mogućnosti koje imate u toj situaciji i odlučite da trebate odbiti novi projekt bit će dovoljno da je vaš šef umjereno razumna osoba kako bi prihvatio neki od sljedećih razloga…

Jednostavno nema dovoljno vremena da se taj projekt tako napravi, čak i sa svim prekovremenim satima koje sam voljan uložiti.

Moji će ostali projekti doći u pitanje ako počnem raditi taj.

Doista nemam potrebna znanja i vještine za sve dijelove projekta, a i ne mogu to naučiti dovoljno brzo.

Kako reći NE?

Ostaje nam još samo smisliti najbolji način za izgovaranje ta čarobna dva slova, tj. naći im prikladan celofan i ukrasnu traku kako bismo ih ukusno zapakirali.

Ako je razlog to što nemate dovoljno vremena za rad na novom projektu, pripremite listu ostalih projekata na kojima radite, jer postoji mogućnost da ih niste sve dobili od njega (ili nje, naravno) i da nema pojma koliko posla stvarno imate.

U slučaju da smatrate kako će se vaši ostali projekti usporiti zbog novog, pokušajte to objasniti šefu što plastičnije, uz upotrebu grafova, brojki i ostalih pomagala – iskoristite način koji šef najviše voli i najbolje razumije.

Zadnji je razlog najškakljiviji, jer trebate priznati da nešto ne znate. No ako do sada niste radili takvo što i niste tvrdili da to znate, problema ne bi smjelo biti. Za svaki slučaj, pitajte postoji li mogućnost da bude još takvih projekata, kako biste mogli početi učiti.

Kad razlog zapakirate na neki od tih načina, to će vaše NE više izgledati kao DA, ALI…, što će svakom šefu biti bitno prihvatljivija varijanta. No ako unatoč svemu kaže da taj projekt morate napraviti ili letite – barem ste rekli ne i ostali živi još neko vrijeme.

Izvor: profitiraj.hr

Idealan posao iz snova ne postoji. Sreća na poslu, baš kao i sreća u privatnom životu, počinje od vas samih, poručuje Sonja Lyubomirsky, profesorica psihologije sa Sveučilišta u Kaliforniji.

Takav stav postaje sve važniji jer prema američkoj anketi, zadovoljstvo i sreća na radnome mjestu posljednjih su godina dotakle dno te su na rekordno niskoj razini. Iako se svaki novi posao na početku doima kao izazov, a novi kolege kao idealni suradnici, taj dobar osjećaj ne traje dugo. Oduševljenje novim poslom nestaje već nakon godinu dana rada. Nakon što na radnome mjestu puste korijenje, zaposlenici počinju s traženjem mana, piše 24 sata.

Postaju laserski fokusirani na dvije ili tri stvari koje im se ne sviđaju i koje im smetaju zanemarujući pritom devet ili deset dobrih, a možda čak i odličnih strana svog posla. Zbog toga se polako ali sigurno počinje rađati ideja da je jedino rješenje traženje novoga radnog mjesta.

Ako početkom svakoga radnog tjedna na posao idete s grčem u želucu pitajući se zašto je petak tako blizu ponedjeljka, a ponedjeljak tako daleko od petka, očito je da se na svom poslu ne osjećate dobro. No rješenje nije nužno u traženju novog posla nego u tome da pronađete radost u poslu koji imate, a promjenom stava život će se činiti mnogo lakšim.

Razgovarajte o dobrim danima i riješit ćete se depresije

Problem: U današnjoj ekonomskoj situaciji zaposleni se teže nego prije pet godina odlučuju dati otkaz na poslu koji ih profesionalno i financijski ne zadovoljava.

Rješenje: Da biste na poslu bili sretniji, usredotočite se na uspješne dane te na zahvalnost i uvažavanje. To su djelotvorni protuotrovi koji liječe depresiju na poslu, tvrdi Sonja Lyubomirsky, koja istražuje osjećaj sreće. Na kraju tjedna nabrojite barem tri dobre stvari koje su vam se na poslu dogodile i bit ćete motiviraniji.

Problem: Dosadan posao, bez izazova.

Rješenje: Kad osjetite da vam posao postaje dosadan, postavite si nove ciljeve i nove izazove kojima ćete usavršiti znanja i vještine. Istraživanja su pokazala da takva strategija razbija monotoniju, povećava učinkovitost i zadovoljstvo zaposlenika, tvrdi dr. Heidi Grant Halvorson, autorica knjige “Kako ostvariti svoje ciljeve”. Suočen s novim izazovom, mozak počinje iskorištavati svoje uspavane resurse - pozornost, pamćenje, samokontrolu te snagu volje, a mi se uslijed toga osjećamo angažirano, korisno i zadovoljno.

Na posao ponesite svoju strast i pravu osobnost

Problem: Od posla koji radite plaćate račune, kupujete hranu i odjeću, no on vas ne ispunjava jer sanjarite o umjetničkoj profesiji.
Rješenje: Ne poduzmete li korake, nezadovoljstvo će rasti. Kreativnost i umjetničku crtu pokušajte ugraditi u posao koji radite. Ne potiskujte svoje pravo ja. Na poslu budite ono što jeste te ne ostavljajte najbolji i najkreativniji dio sebe kod kuće, poručuje psiholog David Ballard. Biti profesionalan ne znači isključiti osobnost i biti robot.

Izvor: 24 sata

Mnogi od nas i do sada su radili od kuće, no kako su ljudi počinjali raditi od doma u proljeće, u vrijeme kad je vani bilo ljepše vrijeme i dani su bili duži, bilo se vjerojatno lakše priviknuti na to jer je bilo lakše 'ukrasti' i malo vremena za izlazak u šetnju, igru s djecom u parku ili bavljenje sportom.

Zimsko vrijeme, sa sve kraćim danima i sve više mraka i hladnoće, donijet će nove izazove, pa treba povesti više računa o tome da se dobro organiziramo i uspostavimo ravnotežu između posla i privatnog vremena, kaže psihologinja Zvjezdana Dragojević, savjetnica u području profesionalnog, organizacijskog i osobnog razvoja iz tvrtke Prava formula, prenosi 24 sata.

Dodaje kako je, ako to već nismo učinili, sada jako važno uspostaviti jasnu rutinu vezano uz početak radnog dana i njegov kraj, te uvesti samodisciplinu oko toga kada počinjemo, a kad završavamo s poslom.

„To vrijeme mora biti jasno definirano, kako bismo imali i vrijeme za ostale životne uloge. U početku se često znalo događati da smo on-line i po 10 ili 12 sati dnevno, jer poruke od kolega stižu u svako doba dana, no u većini tvrtki u međuvremenu su shvatili da ljudi ne mogu tako funkcionirati i uspostavili interna pravila za sastanke i pauze“, kaže psihologinja.

Odgovarajuća oprema 

Pritom treba voditi računa da mnogi kod kuće nemaju ergonomski prilagođeno radno mjesto, već rade na kuhinjskom stolu i stolcu, ili na stoliću uz kauč, uslijed čega se i brže umaraju. Zato su nam potrebne češće pauze, pa je dobro skinuti neku od aplikacija koja će nas podsjetiti da nakon 30 minuta malo ustanemo, protegnemo se i predahnemo na pet minuta. I nastojte ne preskakati pauzu za ručak.

„Štoviše, kolege bi trebali imati više razumijevanja za roditelje male djece, koja su kod kuće. S djecom za neke stvari, poput ručka, može trebati više vremena, pa je dobro osigurati da pauza za ručak traje dulje i u to vrijeme ljude doista pustiti na miru. Na primjer, rad se može organizirati tako da ujutro najprije odgovorimo na mailove, potom smo dostupni kolegama od 10 do 12, s pauzom do 14 sati, nakon koje se nastavljamo s poslom i dostupni smo do 17 sati“, savjetuje psihologinja. Jako je važno i fizički i mentalno 'odvojiti' radno vrijeme od privatnog.

„Sada djeluje pomalo zavodljivo to što ne gubimo vrijeme na putovanje na posao i s posla, no zaboravljamo da je to bilo vrijeme koje je omogućavalo da ono što je na poslu mentalno 'zaključamo' tamo i ostavimo iza sebe. Toga sada nema. Zato nastojte da vam radno mjesto kod kuće bude na neki način fizički odvojeno, tako da možete zatvoriti vrata iza sebe i na kraju radnog vremena jednostavno 'otputovati' kući. I to ne odmah pred male ekrane -drugo računalo ili televizor – nego tako da odemo u kratku šetnju, ili da u 15-ak minuta odradimo nekoliko vježbi“, savjetuje psihologinja.

Kako dugo vremena provodimo za računalom, često na stolcu koji nije ergonomski prilagođen, treba uzeti vremena za to da se istegnemo mišiće i da tijelo promijeni položaj.

Osjećaj izoliranosti

Mnogi već nekoliko mjeseci rade od kuće i vjerojatno će nastaviti tako još nekoliko mjeseci, pa trebamo povesti računa i o tome da se može javiti snažan osjećaj izoliranosti od ljudi, a pogotovo od kolega s kojima radimo.

„U mnogim situacijama dogodilo se da ljudi koji su nekada radili skupa i dobro funkcionirali, po povratku na posao postaju manje tolerantni i imaju manje razumijevanja jedni za druge, kao da su zaboravili komunicirati. Zato bi tvrtke trebale voditi računa o tome da redovno održavaju Zoom-kave radi međusobnog druženja i podrške, ili da povremeno organiziraju fizičko druženje kolega uz poštivanje visokih mjera zaštite, ako je to moguće“, kaže sugovornica. Dodaje kako tim Prave formule povremeno održava Zoom kave, a posebno im je korisno bilo Zoom pjevanje, tijekom kojega su se i dobro zabavili.

„Svatko od nas morao bi, osim toga, isplanirati aktivnosti s drugim ljudima, primjerice tako da se povremeno nađemo s prijateljima i odvozimo koji krug na biciklu, ili prošetamo, uz distancu i pod maskama. To će nam pomoći da zadržimo razumijevanje jedni za druge, ali i osjećaj da nismo posve izolirani i sami“, dodaje Zvjezdana Dragojević. Posebno je važno voditi računa o partnerskim odnosima, jer prema podacima koji dolaze iz Kine, koja se prva nosila s virusom i izolacijom, pokazuju da je s porastom vremena koje provodimo s partnerom kod kuće porasla i stopa razvoda.

„Općenito bi se moglo reći da ova situacija može dodatno osnažiti partnerske odnose koji su bili kvalitetni, no one loše može još više narušiti, pa to treba imati na umu“, dodaje.

Osigurajte si i fizički umor

S obzirom na to da dolazi zima  razdoblje kraćih dana i duljih noći, treba se pomalo pripremiti i za mogućnost da nas uhvati zimska depresija. Vrlo je važno da održimo barem minimalnu fizičku aktivnost, posebno da svaki dan kratko prošetamo, kako bismo udahnuli zraka. Ukoliko je moguće, planirajmo i boravak u prirodi, barem na mjesečnoj razini. Pomoći će i 15-ak minuta vježbanja kod kuće, kaže sugovornica.

„Kako smo stalno doma i puno za računalom i drugim ekranima, važno je osigurati i drugu vrstu umora, onog fizičkog“, pojašnjava sugovornica. Dodaje kako mnogi zimi zapadnu u svojevrsni blues, što zbog izolacije s kojom se moramo nositi može biti i izraženije. Zato se treba fokusirati na stvari koje nas vesele i nastojati mijenjati način na koji gledamo na stvari.

Odustanite od perfekcionizma

Jedna od korisnih promjena jest da odustanemo od perfekcionizma, od toga da sve mora biti odrađeno i organizirano savršeno, jer to jednostavno nije moguće. Dajte si zraka, savjetuje psihologinja.

„Koncentrirajte se na stvari koje ovise o vama i koje mžete promijeniti, te shvatite da ono što nije u vašoj moći treba prihvatiti kao takvo. Budite zadovoljni kad postignete neki uspjeh, umjesto da se stalno koncentrirate na ono negativno, ono što ne možete promijeniti ili ono čega nema. Puno pomaže i izražavanje osjećaja zahvalnosti, primjerice tako da se na kraju dana prisjetimo 3 stvari na kojima smo tog dana zahvalni, ili tri stvari kojima su nam ljudi uljepšali dan. Naučite prepoznati sitnice. Primjerice, možete biti zahvalni ako ste toga dana uz puno više posla stigli napraviti ručak, ili ste uspjeli završiti važne zadatke“, ističe psihologinja.

Obnova energije za novu dionicu

Pritom treba imati na umu da ćemo imati i neuspjeha i loših dana, no to treba uzeti kao priliku da nešto naučimo i koncentrirati se na to da idući puta u tome pokušamo biti bolji, dodaje.

„Nikako ne bismo smjeli zaboraviti da u takvim situacijama trebamo biti dobri i nježni prema sebi. Kad se dogodi pad energije, poradite na tome da nešto promijenite: Priuštite si vikend za sebe, toplu kupku, čašu vina i malo mira da biste se resetirali, umjesto da sami sebe kažnjavate. Oni koji trče maraton od 42 kilometra znaju da tijekom utrke ima puno padova i kriza i da pobjeđuju samo oni koji su na njih spremni i rade na obnavljanju energije, kako bi mogli krenuti u novu dionicu utrke“, zaključuje Zvjezdana Dragojević. 

Izvor: 24 sata

Ima dana kada baš i ne volite svoj posao, koliko god inače u njemu uživali. Možda se niste naspavali, možda ste jednostavno umorni i očekujete odlazak na godišnji, a možda jednostavno žalite za vikendom iza vas. 

Prema pisanju 24 sata, tada postajete onaj kolega koji stalno nešto 'kuka', zanovijeta, s nečim nije zadovoljan i unosi lošu atmosferu u poslovno okruženje. 

No to kukanje nije uvijek baš i tako loše, i ima svojih pozitivnih učinaka na dinamiku cijelog kolektiva. Tako barem kažu stručnjaci. Naime, posljednje istraživanje, provedeno na sveučilištu u Melbourneu, pokazalo je kako kukanje ili žaljenje oko posla, posebno ako se podijeli s drugim kolegama, pomaže osobi da se osjeća bolje. Pomaže u rješavanju problema, ali i omogućava povezivanje kolega tj. njihovo zbližavanje. 

Nošenje s poslovnim brigama

Istraživanje je provela liječnica Vanesa Poutier koja je promatrala kako se sa poslovnim brigama nosi grupa liječnika i medicinskih sestara na odjelu onkologije jedne američke bolnice na srednjem zapadu. Bila je na više od 50 njihovih jutarnjih sastanaka i razgovarala s bolničkim osobljem. Zaključila je kako je prigovaranje oko posla jednako važno za atmosferu kolektiva kao što su šale, i zabava na poslu. 

Bit žaljenja na poslu među kolegama nije samo u dobrom osjećaju kojeg imate kada svoje probleme podijelite s nekim tko vas razumije i tko vam može pomoći, već je dobro i zbog suosjećanja kojeg dobivate od kolega. Na takav se način zapravo povezujete, stvarate bliske veze. 

"Jedna od najboljih stvari koje sam primijetila u takvom slučaju je što su ti rituali pomogli liječnicima i sestrama da shvate da na sličan način reagiraju na slične događaje, situacije i da nisu puno drugačiji", rekla je. 

Takvo povezivanje omogućava im da pronađu sličnosti u reakciji i izazovima s kojima se susreću svakodnevno. No granica između produktivnog kukanja i dosađivanja kolegama na poslu jako je tanka, pa bi trebali pripaziti na sljedeće. 

"Možete se žaliti na ljude koji nisu u prostoriji a svoje pritužbe morate usmjeriti na one koji su izvan vašeg kolektiva. Vaša meta mora biti netko ili nešto oko čega se možete složiti, kao što je radna struktura ili neki zaposlenik koje je težak za suradnju ali je iz nekog drugog odjela. Nikada ne bi trebali podijeliti žaljenje ili kukanje oko pojedinca koji je član vašeg tima", naglašava Poutier.

Izvor: 24 sata

Željela bih pohvaliti svog trenutnog poslodavca, tvrtku Veseli centar d.o.o. koja je u sklopu branda City Centra One, kao primjer pozitivnog i odgovornog selekcijskog postupka. 

Već sada davne 2012. godine su na MojPosao oglasili natječaj za radno mjesto Odgajatelj/Animator u Kid's Jungle igraonici na koji sam se prijavila.

Ostala sam u pozitivnom šoku kada sam u roku od samo pet dana dobila poziv za razgovor i testiranje koji su prošli u vrlo ugodnoj atmosferi, ponuđena sam bila kavom i sokom i još su se ispričali što sam malo čekala gospođu s kojom sam imala razgovor. 

Obzirom na svakojaka iskustva sa raznih intervjua ovo me prilično razveselilo, jer sam osjetila da će to biti jedan jako dobar razgovor što se na kraju i dogodilo. Nakon još nekoliko objavljenih krugova i razgovora s članovima uprave dobila sam posao i to na mjestu Voditeljice igraonice, što me oduševilo. 

Kako su među drugim kandidatima bili neki moji poznanici koji nisu imali sreće kao ja i nisu pozvani na razgovor, saznala sam da su i oni u kratkom roku, unutar dva tjedna, dobili mailom odgovor od tvrtke, što ih je također pozitivno iznenadilo iako je odgovor bio negativan. 

Već tri godine radim za njih i ponekad i sama sudjelujem na selekcijskim razgovorima budućih zaposlenika te se izrazito trudimo u što kraćem roku odgovoriti svima koji su se prijavili, svjesna činjenice koliko je to i meni u vrijeme nezaposlenosti bilo bitno. 

Anamarija 

Odmah po slanju maila stigao mi je odgovor da je moja prijava zaprimljena i da će mi se javiti po završetku natječaja. Naravno, poruka je automatski odgovor, ali je lijepo za vidjeti jer u 99,9 % slučajeva ne dobijem ni takvu automatsku poruku. I stvarno, ne očekujući nikakav odgovor, nakon završetka natječaja dobio sam poziv od gospođe iz Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu koja mi je rekla da sam izabran između nekoliko stotina kandidata te da dođem na razgovor za posao. Naravno, bio sam presretan jer dobiti poziv na razgovor je ravan dobitku na lotu.

Na razgovor je došlo desetak kandidata. Razgovor je prošao u ugodnoj atmosferi bez uvredljivih i suvišnih pitanja. Pošto je jedan od uvjeta natječaja bilo i iskustvo u vožnji viličara, rekli su da će mi javiti kada da dođem kako bi provjerili moje iskustvo u vožnji viličara. Nakon nekoliko dana su me nazvali i dogovorili smo termin za provjeru znanja. I opet je sve prošlo u ugodnom tonu. Nakon provjere su mi rekli da će sada proći oko dva tjedna da donesu odluku kojeg kandidata su izabrali.

Nije prošlo ni dva tjedna, a na kućnu adresu mi stiže pismo. U pismu su naveli popis svih kandidata koji su bili u konkurenciji za posao skladištara i obavijest da imam pravo u roku 15 dana na žalbu ako nisam zadovoljan izborom. Posao nisam dobio, ali je to najbolje iskustvo traženja posla koje sam imao u svojoj karijeri nezaposlenosti. Svaka čast Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu i njihovoj profesionalnosti.

"Zadnja 3,5 mjeseca aktivno tražim posao, što znači da osim javljanja na oglase na koje ispunjavam uvjete, šaljem i otvorene molbe. Moj životopis je primilo više od 50 poslodavaca i obavila sam 10-tak testiranja. Doživjela sam razna iskustva; ispunjavala sam svakakve testove, čula čudna pitanja, bila isprovocirana tokom razgovora. Nakon što sam odradila malo dužu eru kod bivšeg poslodavca, odlučila sam da ću se malo drugačije postaviti, a to je da ću i ja birati kome ću slati molbe i kome ću se javljati na oglase", piše M.R. u svom novom blog postu "Selekcijski postupci za posao - gdje je granica?" 

Vjeruje da postoji poslodavac koji zaslužuje nju kao radnika sa svim stečenim znanjem, iskustvom i vještinama, kao i da ona zaslužuje raditi za takvog poslodavca.

"Prije svega mi je važno kakav je poslodavac; kakvo mišljenje imam o njemu, da li znam nekoga tko tamo radi pa da mi kaže više o uvjetima, odnosima između ljudi, da li je okolina poticajna ili zavidna itd.", ističe M.R. kriterije kojima se vodi dok bira oglase na koje će se prijaviti. 

"Bilo je situacija gdje sam po ulasku u firmu osjetila čudnu energiju, vidjela radnu atmosferu u kojoj ne bih htjela raditi, slušala ljude s druge strane stola kako pričaju o uvjetima koje ne zadovoljavaju moje apetite, pa do situacija u kojima smo i jedna i druga strana shvatili da sam prekvalificirana. Awkward."

"Mišljenja sam kako svaki selekcijski postupak treba prilagoditi opisu posla i zahtjevima koji se traže od kandidata. Vrlo rado ću prepričati neka od iskustva s razgovora u cilju shvaćanja gdje je granica. Počnimo: tvrtka je tražila osobu za radno mjesto Office manager-a te mi je direktor opisao kako izgleda njihov selekcijski postupak. Na temelju zaprimljenih životopisa i molbi, odabiru kandidate za razgovor. Zatim nekoliko najboljih šalju u firmu koja se bavi testiranjem kandidata, gdje isti pak rješavaju testove inteligencije i osobnosti. Kad vide tko je, citiram, normalan, pozovu svakog pojedinačno da provedu 1 radni dan s njima u firmi (firma ima 3 prostorije i manje od 10 zaposlenih). Onaj tko se najbolje snađe od preostalih kandidata, opet riječima direktora, dobiva posao otvaranja, sortiranja i slanje pošte te naručivanja uredskog materijala. No further questions, Your Honor.

Nadalje, firma koja je tražila osobu za prodaju i marketing, a kod kojih sam također bila na razgovoru za posao, održala je sa mnom intervju od svega 15-tak minuta; tko sam, kakvo iskustvo imam, a koje im može dobro doći, nekoliko standardnih pitanja s primjerima iz raznih situacija u kojima sam bila i kako sam se snašla i to je to. Kratko i jasno", kaže M.R.

Klik na cijeli članak. 

Ostali tekstovi autorice: 

"Došla sam do ruba. Skočila. I preživjela."

"Tu večer, razmišljajući o tome što i kako dalje, jedna prijateljica mi je napisala nešto što mi je omogućilo da odmah donesem odluku — Ako ti se više ne pruža ono što želiš, vrijeme je da odeš. Odlučila sam prespavati. Uvijek to napravim kada donosim važne odluke, hladne glave je ipak puno bolje razmišljati", piše M.R. u svome blogu. 

"Prve reakcije od bližnjih i prijatelja za očekivati — nemoj nagliti, razmisli još malo; nađi prvo novi posao pa onda otiđi; nije ti dobro imati prekid radnog odnosa, to ti poslodavci ne vole vidjeti u CV-u; znaš da danas nije lako naći posao, to će ti potrajati mjesecima itd. itd. Što sam više razgovarala i što sam više komentara i savjeta slušala, to sam bila nesigurnija i nestabilnija. Znala sam doći doma, sjesti i plakati jer mi je netko opet bacio bubu u uho i poljuljao moju odluku, moju sigurnost. Znam da su svi imali najbolje namjere, ali teško je slušati i nositi se s tolikom količinom suprotnih mišljenja. Izjedalo me, nije mi dalo mira, nisam mogla spavati, vikendom sam dobivala temperaturu. Stres. Psihički nemir. Borba sa samim sobom. Bilo je već kasno kada sam odlučila prestati razgovarati s ljudima u nadi da ću se smiriti jer je odluka na kraju ipak samo moja", kaže M.R. o jednoj od najtežih akcija koju je poduzela, znajući duboko u sebi da će zbog te odluke biti sretnija. 

Danas, dva mjeseca poslije, sretna je što je najviše vjerovala sebi i svojem instinktu te puna optimizma kreće u potragu za novim poslom na kojem će moći dalje učiti i razvijati se.

Njezino iskustvo potrage za poslom pratit ćemo i na MojPosao, a ukoliko se nalazite u sličnoj situaciji, vjerujemo da će vam blog ove optimistične djevojke dati nadu da, baš kao i ona, hrabro slijedite svoje snove bez obzira na sve. 

"Padam" u nekavu depresiju zbog svega toga. Nakon mnoštva poslanih zamolbi i odlazaka na razgovor koji su  rezultirali odbijenicom, čvrsto odlučujem da ih više neću slati i da odlazim iz ove zemlje što prije.

Stiže mi poziv, zovu me na razgovor za posao. Kroz glavu mi prolazi :" bolje da ne idem, samo ću "pasti" u još veću depresiju kad me odbiju" .

No, ipak odlučim otići još na ovaj razgovor i to je to, prihvatit ću odbijenicu i nastaviti sa svojim ciljom odlaska iz zemlje.

Dolazim u tvrtku za koju nikad nisam čula, i kad sam se najmanje nadala dobijem posao, naravno bez ikakve veze. Danas me svaka druga osoba pita jesam li našla posao preko veze. Ne. Nikakva veza. Čudno ali istinito.

I tako dvije godine sa predivnim ljudima su proletile. Shvatila sam da treba prestati razmišljati negativno i potruditi se oko pronalaska posla te da je sve moguće.

Dosad sam radila na par mjesta i niti jedan posao nisam dobila preko veze. Završila sam njemački i ruski jezik i očekivala da će mi posao pasti s neba, e pa i nije baš tako bilo. 

Prvi posao u agenciji dobila sam jer me mama nagovorila da odem do agencije i kažem: Želim raditi. To sam i napravila. Nije me bilo briga ni za plaću ni radne sate, samo sam htjela iskustvo. U toj agenciji sam ostala tri ljetne sezone. Prvu godinu je sve bilo idealno a onda sljedeće dvije godine sam pristajala iz neke humanosti jer je šefica trebala moji pomoć zbog osobnih problema. Te dvije sezone sam samo potratila svoje vrijeme i uglavnom spala na to da me mama i brat financiraju. Nakon toga sam samoinicijativno poslala na stotine prijava školama stranih jezika i agencijama. I to je upalilo.

Dobila sam posao u školi stranih jezika i opet iskustvo je bilo presudno. Nažalost uvjeti nisu bili dobri sa mene. Radila sam bez prijave, dakle na crno, zarađivala dosta dobro prvu godinu ali mi je plaća stalno kasnila. Dobila bih plaću tek nakon mjesec-dva dana. Kad dođeš do toga da ti treba novac prihvatiš svakakve uvjete ali za mene jednostano nije išlo ovako više. Radila sam trokratno a na kraju su mi skratili sate jer nisu mogli plaćati toliko na crno. Odustala sam od toga i potražila posao.

Napokon, uspjela sam naći posao u kojem su uvjeti i pravila strogo poštivani, a to je u biti ono što tražim od početka. Bilo je zanimljivo jer na dan kad sam se prijavila na zavod za zapošljavanje dobila sam poziv iz ljudskih resursa moje sadašnje firme da dođem po ponudu. Sad radim tu malo više od mjesec dana i iskreno prezadovoljna sam. Nažalost i ovdje postoje problemi. Potpisala sam ugovor na određeno vrijeme. Nakon što ugovor istekne vjerojatno me čeka opet ista borba s tim da mislim da to neće biti ovdje.

Ono što zapravo želim poručiti svima je da je teško naći posao, ali nije nemoguće. Nažalost u jednom trenutku se većina nas zasiti svakodnevne borbe i odluči da je bolje živjeti u inozemstvu nego preživljavati doma. Bilo kako bilo, najvažnije je da vjerujete u sebe i uspjet ćete.

Sretno svima!

M.P.

Završila sam srednju frizersku školu nakon koje sam upisala studij na veleučilištu. Bila sam pred završetkom studija te mi je bila preostala samo obrana diplomskog rada. Radila sam u obiteljskom poduzeću, ali sam žudjela za novim poslovnim iskustvom. Listajući oglase za posao oko mi je zapelo na oglasu firme Keune Adratic koji su bili u potrazi za trgovačkim putnikom.

Obzirom na srednjoškolsko obrazovanje, posao u firmi koja se bavi prodajom proizvoda za kosu i educira frizere bio je za mene posao iz snova.

Poslala sam životopis sa nadom da ću barem dobiti priliku za intervju u toj fenomenalnoj firmi. Nedugo nakon toga - telefon je zazvonio!

Ljubazna gospođa s druge strane zahvalila mi se na apliciranju za posao i pozvala me na razgovor.

Razgovor za posao vodio je izvršni direktor. Bila sam presretna što sam pozvana na razgovor, iako je postojala jedna mala prepreka. Naime, ja baš i nisam željela raditi kao trgovački putnik - željela sam nešto više, priliku da radim u vodstvu jednog od managera, da upijam znanje i izgradim sebe. Apliciranje za ovaj posao bio je jedini način da porazgovaram s nekim iz ove firme i zatražim svoju priliku.

Nisam to željela priopćiti direktoru sve do kraja intervjua koji je tekao i više nego dobro. Kada me upitao zašto želim biti trgovački putnik tada sam mu odgovorila da to baš i nisu moji planovi. Kada sam mu objašnjavala svoje planove i viziju pozorno me slušao. Malo je razmislio i rekao mi: Imam posao za vas! Nisam mogla vjerovati. Birao je broj na telefonu te pozvao nekoga da nam se pridruži na razgovoru. U prostoriju je ušla gospođa koja je voditeljica profesionalnog tržišta i kojoj je trebao asistent jer njezina sadašnja asistentica ide na porodiljni dopust. Dogovorili smo termin slijedećeg intervjua, te sam za samo nekoliko dana počela raditi. Tada sam imala nepunu 21 godinu te sam bila najmlađa u firmi.

Provela sam predivnih 18 mjeseci na položaju asistentice profesionalnog tržišta u fenomenalnoj firmi. Radila sam sa najboljim stručnjacima svog područja, upoznala toliko prekrasnih ljudi i stekla nezaboravno iskustvo. Sve to samo zato što su dva vrhunska managera u meni prepoznala potencijal i dali mi priliku - iako nikada nisam radila ništa slično.

Smatram da je Keune Adratic najbolji poslodavac kojeg sam mogla poželjeti i veliko Hvala vlasnicima i managerima na svemu što su mi pružili.

Snježana

Sredinom studenog 2013. sam na portalu MojPosao.net pronašla oglas za radno mjesto prodavača/blagajnika za tvrtku Lidl d.o.o.

Odlučila sam im poslati mail sa životopisom i zamolbom za posao jer sam završeni prodavač a kako je tvrtka Lidl jedan od najpoželjnijih poslodavaca, rekoh, idemo probati.

Tako je moj mail sa životopisom poslan i nedugo iza toga sam dobila telefonski poziv da dođem na razgovor.

Moja kolegica je isti dan kad i ja poslala isto sve međutim nju su nazvali da joj kažu da ne zadovoljava uvjete (ona ima završenu medicinsku školu).

Na razgovoru je bilo još kandidata, nas otprilike 15, razgovor je protekao sasvim dobro, dva gospodina koji su vodili razgovore su bili regionalni voditelji prodaje, bili su prijazni i kulturni i profesionalni, i tako su odradili svoj dio posla.

U međuvremenu sam se sprijateljila s jednom djevojkom koja je bila na razgovoru za posao kad i ja.

Mene su kontaktirali nedugo nakon obavljenih razgovora i rekli da sam zadovoljila uvjete i da ako sam još zainteresirana, radno mjesto me čeka.

Djevojka koju sam tamo upoznala javila mi je da su nju nazvali i rekli joj da nije zadovoljila uvjete i da nije primljena.

I eto, od prosinca 2013. ja sam ponosni zaposlenik tvrtke Lidl.

Ivana

"Dugo je prošlo od kada sam se prvi puta ulogirao na vaš portal.

Zapravo, prvi posao koji me tada baš jako osobno zanimao, iako bi prihvatio bilo što, vidio sam upravo kod vas. Radilo se o poziciji "lovac na glave" (Head Hunter, Recrutiment Consultant). Nakon što sam aplicirao, kroz par dana sam odradio prvi intervju, pa za još par i drugi i treći te napokon dobio priliku da se dokažem. Sjećam se još sad kolko je ludilo doma bilo.

Sve u svemu prvi posao je jedno veliko i čak mislim najbitnije iskustvo. Važno je odigrati te prve utakmice, skupiti što više znanja, postiči što više rezultata...i po meni, na vrijeme otkriti kada napraviti sljedeći korak. 

Iz svijeta recruitmenta u IT i telekomunikacijama odlučio sam se iskušati u drugim pozicijama i industrijama. Počeo sam se javljati na razne pozicije voditelja prodaje, voditelja ključnih kupaca i vođe tima. 

Nakon nekoliko razgovora kod nekoliko poslodavaca, shvatio sam da sam već sad u situaciji da posao mogu polako i birati. I tako sam i drugi put preko vašeg portala našao drugi posao i nastavio svoju karijeru. Rad na poziciji voditelja prodaje je bilo odlično iskustvo, no kao i prvi puta, otvorio je apetit prema nečen novom, vlastitim projektima. 

Sada, eto otvaram svoju vlastitu firmu, vesele me opet novi izazovi, a istovremeno sam uzbuđen i prestrašen i...puno je tu emocija.

U svakom slučaju, ovo pišem da se zahvalim kreatorima ovog portala, svim zaposlenicima i suradnicima. 

Mnogo se ljudi žali da je teško nači posao i da su uvjeti teški i da rijetko tko uspije. 

Meni je osobno taj cijeli proces bio ugodno iskustvo i vjerujem da to ima velike veze sa vama. 

Stoga vam još jednom hvala." 

Kad sam položila sve ispite na fakultetu, odlučila sam upisati apsolventsku godinu jer stanje na tržištu rada nije sjajno, a studentskih poslova uvijek ima. Budući da sam tijekom studija stekla radno iskustvo na različitim poslovima, od promocija, prodaje, novinarstva do korisničke podrške, bila sam u potrazi za poslom koji bi objedinio sva stečenja znanja i vještine.

Nakon puno poslanih molbi i prijava različitim poslodavcima na koje najčešće nisam dobila odgovor, vidjela sam da portal MojPosao traži studenta za podršku korisnicima i administraciju. Uvjeti su mi u potpunosti odgovarali, od radnog vremena do opisa posla. Poslala sam prijavu, ali zbog prijašnjih iskustava nisam očekivala nikakvu povratnu informaciju. Iznenađenje je uslijedilo nakon nekoliko dana kada me kontaktirala voditeljica odjela u kojem trenutno radim. Zbog obaveza toga dana, nisam uspjela uzvratiti poziv pa je još veće iznenađenje uslijedilo kad sam na mail dobila obavijest o pokušaju kontaktiranja na mobitel i o pozivu na razgovor. Dogovoreni termin je bio za dva dana.

Za svaki razgovor za posao kandidat bi se trebao pripremiti. Postoji nekoliko osnovnih stvari koji trebaju biti dio pripreme za intervju i dio samo intervjua:

• Detaljnije se informirati o tvrtci za posao koji se prijavljuje
• Još jednom analitički pročitati vlastiti CV kako bi imali spreman odgovor na svako pitanje
• Na intervju doći 5-10 minuta ranije, nikako ne kasniti
• Na pitanja odgovarati iskreno, smisleno, biti ljubazan i srdačan

Kad sam došla na razgovor, dočekala me ljubazna gospođa i uvela u prostoriju za razgovor gdje su došle voditeljica odjela i njezina asistentica. Razgovor je protekao u zaista ugodnom tonu, razgovarali smo o tvrtci, mom prijašnjem radnom iskustvu, obavezama na fakultetu itd. Nakon polusatnog intervjua, bila sam zadovoljna kako je sve proteklo, ali nisam očekivala drugi poziv jer sam bila uvjerena da ima boljih i kvalificiranijih kandidata. Nakon tjedan dana, dobila sam mail u kojem sam pozvana u drugi krug intervjua. Nisam bila u mogućnosti doći u zadano vrijeme te mi je voditeljica učinila ustupak i pomaknula termin.

Ovaj put uz voditeljicu odjela u kojem radim bila je i voditeljica drugog odjela koja je vodila intervju. Iskustvo je bilo slično prošlom, ugodna atmosfera, ležerni razgovor, odmjerena pitanja, čak i dogovor oko toga kad mi odgovara da mi se povratno jave, bez obzira na odgovor. Bila sam jako zadovoljna razinom profesionalosti koju sam doživjela na oba razgovora jer sam imala različitih negativnih iskustava. Kasnije toga dana javili su mi da sam primljena uz napomenu da se javim ukoliko imam bilo kakvih pitanja.

Prvi radni dan je bio ponedjeljak, a dočekalo me veselo društvo, upoznavanje s kolegama iz svih odjela i ono što mi je bilo najbitnije- kolege koje mogu pitati za pomoć kad god mi je nešto nejasno, ako imam dvojbe itd. Prilikom uvoda u posao kolegica je doslovno sjedila pokraj mene i postupno mi objašnjavala zadatke iako je i sama imala puno posla. To me jako iznenadilo i razbilo sliku o hladnom komuniciranju unutar korporacije.

Iako sam na samom početku posla, moram primijetiti da su strpljenje, ugodna atmosfera i susretljivi kolege osobine s kojima se tvrtka može pohvaliti.

K.Š.

Radim u firmi Infinum, koja se bavi dizajnom i razvojem mobilnih i web softwera. 

Prije nešto više od 2 i pol godine, objavili su natječaj za asistenta prodaje. Tada je firma imala 20-tak zaposlenika, danas ima oko 70.

S obzirom da su već tada imali jako puno upita o klijenata, odlučili su zaposliti asistenta prodaje kome bi glavni zadatak bio komuniciranje s klijentima, definiranje i oblikovanje njihovih upita, te izrada ponuda, ugovora i slično.

Kao magistar informatike, sa smjerom organizacije poslovnih sustava, do tada sam već bio na jako puno testiranja i intervjua po raznim firmama iz različitih industrija. Stoga mogu reći da imam dosta iskustva s hodanjem po raznim firmama.

Kao preduvjet za intervju, u natječaju je stajao zadatak za svakog kandidata koji se sastojao od toga da kandidat treba kreirati ponudu prema fiktivnim zadanim parametrima za klijenta, prezentaciju za klijenta i mail.

Zadatak sam radio 2-3 dana i potrudio sam se do mjere da sam ga pripremio na hrvatskom i engleskom jeziku (što uopće nije bilo traženo, međutim shvatio sam to kao nešto uobičajeno).

Ubrzo je uslijedio poziv za intervju. Prva specifična stvar je bila što je intervju bio zakazan u 18h. Obično u svim firmama imate radno vrijeme 8-16.

Kada sam došao do firme, u njoj je bilo nekoliko ljudi koji su ostali raditi do kasnije. Direktor firme me odveo u konferencijsku sobu i ubrzo su nam se pridružila još 2 člana managementa.

Ubrzo nakon što smo sjeli i započeli razgovor, stigla je dostava pizze. Dečki su predamnom jeli kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, i ponudili me da im se pridružim.

Tada je firma bila mlada, kao i njeni direktori i još su se probijali na tržištu, tako da nisu imali svoj HR odjel, pa su sami vodili intervje oko zapošljavanja. S obzirom da se radi informatičkoj firmi koja se 90% sastoji od programera, ovo je bio prvi natječaj gdje su zapošljavali nekog s business strane. Iz tog razloga nisu zapravo bili pripremljeni niti znali što bi me konkretno pitali.

Pročitali su moj CV, i vidjeli da sam bio u SAD-u na work&travel programu kao student. To im se svidjelo pa smo razgovarali o tom iskustvu. Pričali smo o raznim situacijama iz života, mojim hobijima, serijama koje gledam i slično. 

S obzirom da sam imao sako, šalili su se da ako dobijem posao da moram svaki dan dolaziti u njemu. 

Nakon nekog vremena su me spojili na Skype s kolegicom koja vodi podružnicu firme u Sloveniji, pa sam i s njom pričao par minuta, a nakon toga i s klijentom s kojim smo radili više projekata u Srbiji i zapravo imamo partnerski odnos. To je bilo vrlo neubičajeno.

U svakom slučaju, razgovor je trajao oko 1h, i ono što je najvažnije bilo je da su zapravo htjeli vidjeti kakva sam osoba, da li sam odgovoran, savjesan i karakteran i da li sam dobar fit za firmu i kulturu kakvu njeguju. Nije im bilo važno što nisam imao radnog iskustva, a ni moja diploma. Bilo je važno da imam želju i potencijal naučiti sve što se od mene traži i uklopiti. 
Jedna stvar koju sam u međuvremenu saznao je da im se jako svidjelo to što sam bio vrlo iskren i na svako pitanje sam bilo vezano za posao ili privatan život sam odgovarao iskreno kao da su mi prijatelji. To je jedna od mantri koja se u ovoj firmi njeguje - bolje biti iskren nego ljubazan, jer samo tako možete napredovati.

Do danas je prošlo 2 i pol godine, i napredovao sam do pozicije voditelja prodaje. Firma je s 20 ljudi narasla na blizu 70 i renomirana je ne samo u Hrvatskoj već i na svjetskom tržištu jer više od 70% našeg posla radimo za inozemne klijente. Danas imamo svoj HR odjel, ali management je i dalje uključen u završne intervjue u selekcijskom procesu. 

Kultura firme i atmosfera je ostala ista, i rijetko gdje možete pronaći ovakve uvjete za rad. 

Goran

Radi se o tvrtci Netiks d.o.o. za telekomunikacije i informatički ineženjering koja je krajem prošle godine imala oglas za radno mjesto tehničar za kabelske sustave.

U mom konkretnom slučaju su me pozvali na testiranje. Test se sastojao od dva dijela, prvi dio matematičkih 5 zadatak i drugi dio oko 20-tak pitanja vezanih uz samo struku i poso koji bi trebalo obavljati. 

Moram priznati da mi se koncept testa jako svidio jer nije gnjavio s nekakvim nepotrebnim pitanjima već konkretno znaš ili neznaš kad si se već prijavio za taj posao. 

Matematički test je koncepirana kao nekakve osnove matematike (zbrajanje, oduzimanje, množenje, zaključivanje iz teksta i koncepcija postavljanja jednadžbi, te postotnog računa kroz nekakve realne situacije, sve rješavaš iz glave nije potreban kalkulator eventualno na komadu papira možeš sve podjeliti zbrojiti množiti).

Nakon testiranja pozvali su određeni broj ljudi na razgovor dok su se ostalima zahvalili i javili da nisu ušli u uži krug što je po meni korektno.

Razgovor je bio na razini očekivanja s detaljnim pregledom što se odgovorilo u testu, te sa detaljnim objašnjenima pojedinih odgovora. Moram reći da se radi o točno stručnim pojmovima i terminima koji su vezani za posao ali i o načini kako bi se pojedine stvari izvodile i koliko bi vremen se utrošilo za pojedine izvedbe radova.

Uputili su me u sve uvjete koje nude i koje sve odjele imaju u firmi, prezentirali se.

Na kraju su pitali za koliko bi iznos radio kod njih, te koliko su oni pripremili za ovu poziciju.

Nakon razgovora za 3 ili 4 dana dobio sam njihov odgovor u kojem su se zahvalili na mom iskazanom interesu ali su se odlučili za drugog kandidata.

U svakom slučaju nekakv noramalan slijed od prijave do samog posla po meni bi trebao biti ovakav, naravno ovisno o području i struci rada, ali nešto slično ovome definitivno.

Moram priznati da 95% poslodavaca uopće ne dogovara na prijave, bilo bi dovoljno barem da kažu 'niste ušli u uži krug' ili 'kroz idućih mjesec dana provodimo selekcijski postupak, ako vam se ne javimo niste ušli u izbora', da barem znaš otprilike koliko očekivati.

H.V.

Jedno od najboljih iskustava u traženju posla doživjela sam potkraj prošle godine. Nakon što je izašao natječaj na portalu MojPosao.net, u kojem je poslodavac vrlo detaljno opisao što točno očekuje od budućeg zaposlenika i što mu nudi, prijavila sam se i čekala poziv.

S obzirom da sam tada već bila u radnom odnosu (što je bilo i vidljivo iz mog životopisa), primila sam poziv usred radnog vremena. Vrlo obazrivo su me pitali mogu li sada razgovarati ili mi odgovara kasnije.

Predloženo mi je više termina za dolazak na razgovor i ja sam ih zamolila da me pričekaju sat-dva i da ću im povratno javiti kada točno mogu doći. Ovo mi je bilo iznimno važno, jer s obzirom da sam bila u radnom odnosu, morala sam organizirati kako i kada ću moć izostati s posla, na vrijeme obavjestiti svog poslodavca i "posložiti" svoje radne obaveze kako posao ne bi patio.

Odmah po prvom telefonskom razgovoru lijepo mi je objašnjeno gdje točno moram doći, da se radi o razgovoru i kratkoj provjeri znanja i vještina, u sveukupnom trajanju od maksimalno 1h. Razgovor za posao dogovoren je za 5 dana.

Po mom dolasku ugodno sam dočekana, nisam čekala "u redu" kao u nekim slučajevima, dakle imala sam svoj termin i nitko nije kasnio. Razgovor je protekao vrlo ugodno, i što me jako iznenadilo, započeo je njihovim predstavljanjem sebe i svoje tvrtke, a tek zatim su zamolili da ja predstavim sebe. Nakon konkretnih i jasnih pitanja/odgovora, postavili su zadatak iz prakse pred mene i rekli da ga riješim. Sve je prošlo odlično, zahvalili su se na mom vremenu i rekli da će se javiti u roku 14  dana, kada odrade razgovore i s drugim kandidatima.

Javili su se za 10-12 dana (u roku kako su i rekli!) i dogovorili smo novi sastanak. U tom drugom krugu objašnjeno mi je da sam ušla u uži izbor i detaljnije smo porazgovarali o mojim budućim radnim zadacima i što će se očekivati od mene. Isto tako, pitali su me kada bih mogla početi raditi, s obzirom na otkazni rok kod mog tadašnjeg poslodavca. Složili su se da moram ispoštovati otkazni rok od mjesec dana, jer zaista nisam mogla prije, htjela sam ostavit sve "posloženo" na tadašnjem radnom mjestu. Rečeno mi je da se čujemo u roku tjedan dana i da će mi javiti i ukoliko su se odlučili za mene, ali i ako nisu. To nisam baš vjerovala, jer svi kažu da će javiti, a zaista jako malo njih to i napravi. 

Primila sam njihov poziv i dogovoreno je da dodjem ponovo kako bismo dogovorili uvjete i plaću. Paradoksano, koliko god sam htjela upravo taj posao, u medjuvremenu sam saznala da sam trudna...i odlučila pojaviti se na razgovoru i sve im iskreno reći. Dakle, u tom trenutku nisam mogla prihvatiti posao jer sam od početka morala biti na čuvanju trudnoće. Poslodavke (obje su žene!), prihvatile su to vrlo normalno, bez suvišnih i neugodnih osobnih pitanja i zaželjele mi puno sreće i dogovorili smo  da im se svakako javim iza porodiljnog.

To će biti uskoro, i naravno da ću im se javiti :)

Ovo je zaista bilo odlično iskustvo i voljela bih raditi u takvom zdravom i normalnom okruženju.

Ivana

MojPosao je u travnju pokrenuo kampanju MojPoslodavac kojom poslodavcima želimo ukazati na važnost odgovaranja na prijave kandidata i odgovornost prilikom selekcijskog postupka, a posloprimcima na važnost slanja kvalitetnih prijava te primjereno ponašanje tijekom selekcijskog postupka. 

Na tragu toga organizirali smo i nagradni natječaj kada smo vas zamolili da nam istaknete poslodavce zbog kojih je selekcijski postupak za vas bio ugodno iskustvo. Prenosimo u cijelosti iskustvo koje smo dobili: 

"Najugodnije iskustvo selekcijskog razgovora za posao imala sam upravo u tvrtci za koju još uvijek radim. Na sreću, ugodna radna atmosfera se nastavila i sve ove godine u kojima sam zaposlena. 

A sve je počelo isto kao i za tisuće mladih magistara koji pokušavaju dobiti svoje prvo (stalno) zaposlenje. Nakon uspješno završenog studija germanistike (prevoditeljskog usmjerenja) počela sam slati zamolbe za sve poslove koji su uključivali znanje njemačkog jezika (nije bilo bitno u kojem području rada). Većina mojih prijava je ostala bez ikakvog odgovora, tek su me pozvali na dva razgovora u godinu dana i također nakon toga nisam dobila nikakav odgovor. Pomalo razočarana svime i moja očekivanja su opala sve dok opet nisam dobila poziv za razgovor od jedne privatne informatičke tvrtke koja je tražila administratora s odličnim znanjem njemačkog jezika.

Pripremila sam se za razgovor jednako kao i za sve ostale razgovore: proučila sve korisno o tvrtci, pripremila svoj životopis  i ponovila još jednom razne stručne izraze (budući da gotovo uvijek bude pismena i usmena provjera znanja njemačkog jezika). Ono što mi se odmah na prvu dojmilo bio je i sam odgovor na moju zamolbu putem e-maila. U odgovoru je bilo točno objašnjeno kakav će biti tijek razgovora (provjera znanja jezika, kao što sam očekivala, isto tako provjera znanja korištenja Office paketa, ali i napisana okvirna duljina razgovora uz naznaku „da mi je tako sigurno lakše organizirati ostatak dana“).  Sve u svemu jedan vrlo ljubazan i profesionalan odgovor nakon kojeg mi je trema od razgovora (tko nema tremu prije razgovora za posao?!) odmah nestala. Na samom razgovoru sve se nastavilo istim profesionalnim tonom. Iako sam se nastojala što bolje informirati o samoj tvrtci i biti dobro upućena u ono čime se ona točno bavi, razgovor je, na moje iznenađenje, počeo tako što se šefica prvo ponudila da kaže nekoliko riječi o samoj tvrtci i njihovom radu.

Meni je to bio odličan način da se „razbije led“ i da si mogu bolje predočiti u kojem će smjeru ići razgovor.  Nakon toga sam na njemačkom nastavila govoriti o sebi i razlozima zašto sam se prijavila upravo na taj posao iako on nije u mojoj struci. Šeficu je posebno zanimalo zašto sam odabrala zvanje prevoditelja i nije se ustručavala izraziti kako će, ukoliko se odluče za mene, nastojati naći i poneki prevoditeljski zadatak za mene „kako ne bih ni slučajno zapostavila svoje pravo zvanje“. Meni je u tom trenutku zaista bilo drago čuti da netko uopće mari za moje zvanje jer iskreno rečeno, nakon završetka fakulteta ni jednom nisam dobila dojam da ikoga zanima čime se bavim i koliko sam dobra, niti sam dobila priliku da to pokažem.

Samo su me površno procijenili u razgovorima maksimalne duljine od 10 minuta. Uslijedila je provjera mojih informatičkih kompetencija. Dobila sam tablice i dijagrame na papiru koje sam trebala ponoviti u Wordu i Excelu. Rečeno mi je da se ne ustručavam pitati ako zapnem i tako je i bilo. Nisam mogla naći određenu funkciju u Excelu  pa mi je asistentica odmah priskočila u pomoć, nakon čega sam bez problema mogla završiti zadatak.  Sve je trajalo nekih 45 minuta i obećali su mi se javiti sljedeći dan. I javili su se za drugi selekcijski krug u kojem su mi točno objasnili što se očekuje od mene i zanimalo ih je što mislim o onome što se očekuje od mene i što ja očekujem od svog poslodavca (nikad me nitko nije pitao za mišljenje bilo čega!). Isto tako ih je zanimalo koliko sam spremna ići na razne jezične i informatičke tečajeve jer oni uvijek nastoje dati priliku radniku da dalje razvija svoje kompetencije.

Taj dio mi se najviše svidio - mogućnost napredovanja i rada na sebi! Dva dana nakon razgovora konačno me nazvala asistentica i rekla da su se odlučili za mene i da su uvjereni kako ću se brzo uhodati bez obzira što nemam nikakvog radnog iskustva. Mojoj sreći nije bilo kraja! Napokon mi je netko dao priliku da pokažem svoje kvalitete i s takvim pozitivnim poletom sam se prihvatila posla. I sam poslodavac je bio zadovoljan mojim radom, a što je najbitnije, i ja isto! Da je razgovor prošao u onako negativnom i površnom tonu kao moji prethodni razgovori (ili potpuno ignoriranje), tko zna kakav bih imala pristup tom poslu. Moj me pozitivan dojam s razgovora drži još i danas nakon 3 godine i mogu potvrditi da je uvelike pridonio mojoj kvaliteti rada."