Za zadovoljstvo zaposlenika nisu ključni ni obijesne pogodnosti, niti velike plaće.
Povlastice i velike plaće svakako su prednost, ali ne igraju ključnu ulogu u zadovoljstvu zaposlenika. Ova četiri faktora mnogo su važnija:
1) Dobro vodstvo
Integritet, kompetencija, rasuđivanje i vizija najvažnije su osobine koje zaposlenici traže od svojih nadređenih, odnosno ljudi koji bi trebali biti njihovi lideri.
To znači, nadređeni mora biti osoba od integriteta – stajati iza onoga što govori i držati se svoje riječi. Iznad svega, voditi primjerom i vladati svim vještinama koje su potrebne za obavljanje posla, a ne da pred zaposlenicima ostavlja dojam neznalice. U tom smislu, dobar šef znat će i razlučiti bitno od nebitnog te imati jasnu viziju što želi postići, a u realizaciju toga uključiti sve svoje zaposlenike.
2) Priznavanje zasluga, a ne povlastice
Jako je važno da menadžment prepoznaje uspjehe članova tima. Još je važnije da ih pohvali, i to ne u privatnosti ureda već pred svima. Ljudima je daleko važnije da netko prepoznaje njihov rad, nego da im isplaćuje visoku plaću ili ih promovira na viši položaj. Štoviše, većina ih kaže da bi oni sami, da ih se postavi za menadžere, motivirali ljude na način da im priznaju zasluge u radu.
Za razliku od materijalnih potreba, koje zadovoljava plaća, pohvala zadovoljava emocionalnu potrebu 'koristan sam u svojoj zajednici'. Svaki dobar šef obraća pažnju na uspjehe zaposlenika i odaje im priznanje.
3) Transparentnost u komunikaciji i poslovanju
Ljudi ne mogu biti sretni ako ne znaju što rade i zašto to rade. Dobar šef jasno priopćava zaposlenicima viziju i misiju kompanije, bilo izravno, bilo kroz svoja djela i upute, a to je posebno važno u uredskim poslovima gdje ljudi nerijetko nemaju uvid u širu sliku poslovanja. Dobar šef zna da zaposlenici moraju primati informacije o poslovanju tvrtke, promjenama i budućim planovima. U suprotnom, moral pada.
4) Pravo na pogrešku
Uspješne tehnološke kompanije ovo su pravilo odlično uvele u praksu: njihovi inženjeri, programeri i drugi zaposlenici imaju pravo pokušati nešto novo i neiskušano, što bi potencijalno moglo donijeti revoluciju ili poboljšati postojeće poslove i proizvode. Pritom imaju pravo pogriješiti, nitko ih neće kazniti zbog utrošenog vremena i resursa.
Ako tvrtka uvijek radi po starom (Uvijek smo tako radili!") izlaže se opasnosti da je konkurencija pregazi. Ukratko, bez prava na pogrešku zaposlenik je paraliziran. Strah od pogreške čovjeka čini pasivnim. U poslu, takva praksa truje radnu atmosferu i čini ljude nesretnima, posebno one koji su inovativni i uvijek žele nešto poboljšavati.
Izvor: Stratego