Podaci pokazuju da će gotovo sve europske države u narednim desetljećima sve više udjela BDP-a morati izdvajati za isplatu mirovina
Europski mirovinski sustavi polako se kotrljaju prema točki prijeloma – i čini se da nitko nema odgovor na pitanje kako ih popraviti. Tim riječima ugledni Politico započinje zanimljivu analizu nečega što će u narednim desetljećima postati prvoklasno političko pitanje ne samo u svakoj državi članici, nego i na europskoj razini. Vlade su fokusirane na (za mirovinske sustave) kratke vremenske horizonte koji najčešće traju četiri godine, ali ne radi se samo o pitanju političke volje, nego i o kompliciranom društvenom problemu koji će iz dana u dan postati sve prisutniji u našim životima.
Korijen problema svima je za sada poznat, iako implikacije njega baš i nisu. Radi se u prvom redu o starenju stanovništva i sve manjem broju rođene djece s jedne, a s druge strane sve duljem trajanju ljudskog vijeka. Ukratko, većina europskih mirovinskih sustava počiva na međugeneracijskoj solidarnosti za koju bi najbolje bilo da je što više radnika, a što manje starijih.
Mirovine u budućnosti – eksplozivan koktel za javne financije
No, situacija se u posljednjih desetljeća promijenila naglavačke i udio starijih od 65 godina u odnosu na populaciju koja radi (15 do 64 godina) sve je veći. Zbog toga ćemo u budućnosti imati svijet u kojem približno jedan radnik financira jednog umirovljenika, iako bi bilo idealno da je radnika barem dva ili tri puta više. U Njemačkoj danas spomenuti udio iznosi visokih 40 posto, a do 2050. godine iznosit će 75 posto. Španjolska, Grčka, Portugal i Hrvatska približit će se omjeru od 80 posto.
Ako tomu dodamo činjenicu da današnji mladi relativno kasno ulaze u radni odnos, imaju nestabilnije poslove, a većina europskih država je k tomu relativno pristojno zadužena – imamo eksplozivan koktel za javne financije, ocjenjuje Politico.
Problemi će nastupiti puno prije nego što većina misli
Karina Doorley, ekonomistica koja proučava mirovinske sustave na Institutu za ekonomska i društvena pitanja u Dublinu, kaže da bi nam moglo pomoći izgrađivanje vrlo vješte populacije koja će zarađivati debelo iznad prosjeka budući da će oni plaćati više poreza. No, čak i da u tomu uspijemo, to neće promijeniti demografsku budućnost. A realnost će pokazati svoje lice i puno prije 2050. godine.
Kako se do sada pokušalo stabilizirati mirovinske sustave? Radi se o mahom nepopularnim mjerama poput smanjivanja mirovina, povećavanju dobi za odlazak u mirovinu, povećavanju doprinosa za mirovinsko osiguranje i slično. Drugi put je stavljanje žestokog naglaska na rast gospodarstva i na taj način prikupiti više poreza. Političarima prvi set rješenja predstavlja pucanj u nogu budući da bi biračima nudili jednu od dvije stvari – uzet ću ti iz džepa dok si radnik ili ću ti uzeti iz vremena dok si umirovljenik. U Francuskoj je pitanje mirovinskog sustava bilo jedno od glavnih na nedavnim izborima koje je osvojio Emmanuel Macron, ali ista stvar se dogodila i na prošlim izborima gdje je Macron najavljivao reformu mirovinskog sustava do koje nije došlo.
U budućnosti će biti teško i starima i mladima
Političari se dijelom boje na bilo koji način “stegnuti” mirovinske sustave jer znaju da je to protivno demokratskoj volji naroda. U Hrvatskoj se dob za ostvarivanje prava na mirovinu pokušala podići na 67 godina pa su sindikati skupili preko 700 tisuća referendumskih glasova i Vlada je morala reterirati. Vrlo lako se može zamisliti kako će se bilo kojoj stranci koja predloži drastične izmjene mirovinskog sustava, osim sindikata, pridružiti i oporba koja će na tomu skupljati političke bodove.
Novoizabrana njemačka vlast poručila je kako neće dalje povećavati dob za odlazak u mirovinu niti će smanjivati mirovine, cilj im je da ne padnu ispod 48 posto prosječne plaće. Zbog toga će u mirovinske fondove uložiti dodatnih preko 10 milijardi eura s nadom da će se novac oploditi i da će ga biti za buduće isplate. No, Carl-George Luft, predsjednik Zaklade za prava budućih generacija i član njemačke Liberalne stranke u takvom ponašanju vidi problem:
“Njemačka vlada mora pogledati istinu u oči što se tiče budućih mirovinskih politika. Moramo razgovarati o tomu da se dob za odlazak u mirovinu veže uz očekivanu životnu dob, ali na način na koji bi bio pošten”, kazao je za Politico, a prenosi mirovina.hr.
No, čak i ovo ne bi bilo najsretnije rješenje jer vrlo lako možemo zamisliti da (u slučaju da prosječna životna dob nekada bude 110 godina) nitko ni u kojem slučaju neće htjeti raditi do 90. godine života.
Sve više novca će se izdvajati za mirovine, ali one neće biti veće
Podaci pokazuju da će gotovo sve europske države u narednim desetljećima sve više udjela BDP-a morati izdvajati za isplatu mirovina. Ali to nikako ne znači da će mirovine biti veće, bit će manje ili jednake ovim sadašnjima. Ipak, mirovine i mirovinska primanja glavna su tema brojnih birača što u glavama političara znači da se biračkim željama konstantno moraju prilagođavati, bez stvarne brige za dugoročnu stabilnost mirovinskog sustava koji bi, na papiru, trebao biti apolitičan. I ptice na grani znaju da je Hrvatska tijekom 90-ih godina napravila goleme pogreške u mirovinskom sustavu – od masovnog slanja radnika u prijevremenu mirovinu do uvođenja izdašnih mirovina po posebnim propisima. U tom trenutku ništa se strašno nije dogodilo s mirovinskim sustavom, ali posljedice se počinju osjećati već danas.
“Imamo sudar dugoročnih potreba mirovinskog sustava s pritiscima kratkoročnih politika. Tom pritisku dodajmo činjenicu da stariji ljudi glasaju češće nego mlađi ljudi. Postoji ugrađena politička pristranost”, smatra Nicholas Barr, profesor s Londonske škole ekonomije.
Mirovinski sustav poput Ustava
Kreatori javnih politika mogli bi se ugledati na države poput Kanade, gdje je mirovinski sustav od promjena zaštićen otprilike kao i Ustav, ili u Švedsku, gdje je za bilo kakvu mirovinsku reformu potrebna suglasnost i vlasti i oporbe. Što se tiče privatne štednje, ona bi se trebala poticati snažnije nego sada, a osim deklarativnog jačanja financijske pismenosti građana – na tomu se treba raditi dok ne dođe do rezultata. U svakom slučaju, za poteze koji dolaze trebat će i političke hrabrosti koja bez problema postoji u nekim društvenim pitanjima, ali ne i oko mirovina.
“Postoji više načina kako se sadašnje stanje može promijeniti. Ali mora se promijeniti što prije da bismo imali šansu ‘na nogama’ preživjeti neravnoteže koje nas sigurno čekaju u budućnosti”, zaključuje Luft.
