Nova studija Međunarodne organizacije rada (ILO) ukazuje na povećani gospodarski rast u srednjoj i jugoistočnoj Europi, nakon 2000. godine.
Međutim, autori naglašavaju kako se unatoč rastu, stopa nezaposlenosti, pogotovo mladih povećala, a nije zabilježeno ni povećanje broja novootvorenih radnih mjesta.
Jedna od autorica istraživanja Alena Nesporova objašnjava kako su tržišta središnje i jugo-istočne Europe prošla najzahtjevnije tranzicijske procese, kada je stvaranje novih radnih mjesta bilo uvelike ograničeno, te su početkom ovog stoljeća ušle u fazu stabilizacije i liberalizacije.
Komentirajući stanje na tržištima rada, ona je istaknula kako je u posljednje vrijeme sve vidljiviji pristup uvođenja fleksibilnih radnih aranžmana, pored kojih je nužno osigurati zaštitu radnika koja će težiti OECD-ovim standardima.
Međutim, u studiji se navodi kako je unatoč gospodarskom, primjetan i rast nezaposlenosti. Sandrine Cazes koja je također radila na studiji objašnjava kako je to u biti točno, ali je stopa nezaposlenosti zabilježila realni umjereni porast u samo pet zemalja. Osim toga, opadanje stope nezaposlenosti također je uzrokovano i brojnim migracijama radnika, koje su sve učestalije od proširenja granica EU 2004. godine.
Najbolji primjer je Poljska gdje je stopa ne zaposlenosti znala dosezati i do 20 posto, unatoč gospodarskom rastu. Poljska je pad stope nezaposlenosti počela bilježiti prije dvije godine, ali je pritom iz zemlje otišlo više od milijun stanovnika.
Nesporova ističe kako se unutar regije, s najvećim preprekama pri zapošljavanju i dalje susreću mladi, stariji, manjine, osobe s niskom naobrazbom, žene pri povratku s porodiljnog dopusta te osobe s invaliditetom. Mnogi od njih stoga su prisiljeni živjeti od socijalne pomoći koja je u nekim zemljama sve manje darežljiva, zbog čega mnogi zarađuju u području sive ekonomije.
Autori zaključuju kako je suočavanje s nezaposlenošću, jedan je od najvećih izazova u svim državama u regiji. Rješenje problema moguće je jedino kroz punu suradnju vladajućih struktura i socijalnih partnera, koji dijalogom moraju odlučiti hoće li nastojati slijediti glavne ciljeve Lisabonske strategije i Strategije ILO-a o pravu na dostojan rad.
(V.K.)
