Prihvaćanjem razlika ostvarujemo osobni rast. U životu općenito, a posebice u poslovnom okruženju.
Kad ste se zadnji put našli u grupi sebi potpuno nepoznatih ljudi? Bilo da ste došli na novi posao, da vam je prvi dan u školi ili na fakultetu, da ste na nekom seminaru ili radionici. Određena doza stresa i anksioznosti prilikom ulaska u prostoriju je zagarantirana – gdje sjesti, kako započeti razgovor i naposljetku, ono najvažnije, kako se uklopiti, postati ujedinjeni u različitosti? Odgovor često dolazi intuitivno, a to je da tražimo nekoga sličnog nama, izgledom ili ponašanjem, nečim što možemo primijetiti na prvu da nam je blisko i poznato. Sjest ćemo tamo. I osjećati se sigurno. No, što ako je baš to kriva odluka? Ako se zatvorimo u takozvani “echo chamber”, sobu jeke, balončić u kojem ne vidimo dalje od onoga na što smo navikli?
Upravo o tome u svom Ted Talku govori mlada aktivistica, voditeljica tinejdžerske inicijative, Shreya Joshi. Joshi smatra da su ljudi polarizirani i puni nerazumijevanja za one koji su drugačiji upravo zato što izbjegavaju suočiti se s razlikama, dovesti se u neugodan razgovor i, naposljetku, proširiti vidike i postati ujedinjeni u različitosti, piše womeninadria.
“Kada uspijemo prepoznati što nas spaja, postaje puno lakše voditi razgovore o onome što nas dijeli”, kaže 17-godišnja aktivistica.
Prihvaćanjem razlika do osobnog rasta
Tendencija da gravitiramo prema ljudima koji izgledaju, misle i ponašaju se poput nas nije ništa čudno. U takvom društvu osjećamo se ugodno, ali može biti i štetno jer nesvjesno polariziramo čitavo društvo. Ne samo da, nesvjesno, svoju ‘skupinu’ držimo kao pravom i ispravnom, a ova druga je u krivu, već s vremenom počinjemo vidjeti drugu stranu kao zlonamjerna bića s mrskim i skrivenim ciljem. No mlada Joshi ima rješenje za uključivije društvo, bez osuđivanja, a s puno osobnog rasta. To je pristup koji se fokusira na razgovore s namjerom slušanja i učenja. Time bi, kao društvo, postali ujedinjeni u različitosti. To bi značilo da se namjerno upustimo u razgovore s ljudima koji su drugačiji od nas, druge vjere, religije, boje kože, političke orijentacije… Cilj tih razgovora je pobijediti vlastite predrasude, izaći iz komfort zone i učiti. Dakle, nije cilj posvađati se i pobijediti u raspravi nego shvatiti drugu stranu.
“Teško je pobjeći iz vlastite komore jeke jer većinu vremena ne shvaćamo da smo uopće zapeli unutra dok naposljetku ne izađemo van”, objašnjava.
Kako ovaj pristup može biti koristan Joshi je oslikala na vlastitom primjeru. Ova američka srednjoškolka je, naime, odrasla u obitelji u kojoj se smrtna kazna smatra normalnom – oko za oko, zub za zub. I kad se našla u prilici da se povela rasprava, među njom i njezinim vršnjacima, o ovom pitanju, bila je u manjini. Svi su oko nje smatrali da smrtnu kaznu treba ukinuti, a ona je žestoko branila drugu stranu.
“Kazna bi trebala biti jednaka prekršaju. To sam slušala od odrastanja. I tako sam tvrdila isto”, objašnjava Joshi.
Ključ je u razumijevanju
Međutim, vršnjaci su joj rekli da je smrtna kazna ništa drugo nego – državno sankcionirano ubojstvo. Tvrdili su da se time jača upravo ono ponašanje koje se pokušava suzbiti. Na njezine tvrdnje da smrtna kazna sprječava kriminal, oni bi joj uzvratili informacijom da je u državama bez smrtne kazne stopa ubojstava zapravo znatno niža. Kad je shvatila da rasprava ne ide u dobrom smjeru za nju, shvatila je još važniju stvar: njezino je gledište naslijeđeno. To je jedini razlog zašto misli tako kako misli, jer nije utemeljila stajalište na činjenicama ili dokazima već čisto na onome na što je navikla.
“Tada sam odlučila prestati pokušavati pobijediti u raspravi i umjesto toga samo sam slušala”, kaže mlada aktivistica čije se razmišljanje promijenilo samo zato što se susrela s ljudima koji su imali suprotna stajališta.
“Razumijevanje i prihvaćanje naših različitosti događaju se kada ljudi samo razgovaraju jedni s drugima”, zaključuje.
Joshi je shvatila da ne treba odustati od rasprave o polarizirajućim pitanjima, čak i ako je to s ljudima koji se ne slažu s nama.
Ujedinjeni u različitosti: učenje, a ne pobjeđivanje
“Naravno, neugodno je, i da, vjerojatno bih se složio da se većinu vremena ne predomišljamo. Ali možemo bolje razumjeti suprotne perspektive, što nam može pomoći da bolje zastupamo vlastita uvjerenja”, objašnjava Joshi.
Da bi ovaj takozvani dvostranački diskurs bio moguć, prvi je korak pronaći zajednicu s kojom možemo otvoreno voditi polemike. Zajednicu s kojima imamo sličnosti i koji će nas znati i kao osobu, naše vrline i mane, a ne samo činjenicu da smo ih “protivnik”, da smo tu da suočimo svoja mišljenja, vrijednosti i stavove.
“Kada uspijemo prepoznati što nas spaja, puno je lakše voditi razgovore o onome što nas dijeli”, tvrdi.
Pokušajte barem jednom tjedno povesti neugodan razgovor. Bilo to o vjeri, politici, identitetu… Koja god tema bila, “samo razgovarajte o nečemu što vam je neugodno, nekonvencionalno i značajno. I što je najvažnije, činite to s namjerom da slušate i učite, a ne da pobijedite”, savjetuje mlada Joshi.
Izvor: women in adria