Mislio je da će se susretati s nekim predrasudama u ovom poslu, no to se nije dogodilo.
Petar Novak rodom je iz Slavonije. Kaže kako je odmah nakon srednje škole dobrovoljno otišao u vojsku gdje je odslužio vojni rok, ali i odmah ostao kao profesionalni vojnik u sustavu. Paralelno je tih godina bio i MMA borac.
''Bio sam mlad i vidio sam kako sve funkcionira i shvatio da to nije za mene, da mi to ne leži. Iako mi je bilo odlično iskustvo maknuti se od doma, obilaziti Hrvatsku, učiti disciplinu i sve što ide s tim. Na kraju sam se vratio doma u Slavoniju i odlučio nešto upisati'', započinje svoju priču Petar.
U periodu do državne mature Petar je, kako nam govori, u slavonskom mjestu gdje je živio krenuo volontirati u jednoj udruzi za djecu i mlade s poteškoćama u razvoju, i tu se rodila ljubav. ''Vidio sam da mi to ide nekako i oni su pozitivno reagirali na mene, i djeca i stariji… I tijekom faksa sam radio na sličnim poslovima. Čim sam dobio diplomu, odselio sam na more i zaposlio se u Splitu u jednom privatnom vrtiću kako bih odradio staž. No ostao sam neko vrijeme u tom vrtiću, a cilj mi je otpočetka bio doći do Maestrala jer sam u ovom poslu i započeo s djecom s teškoćama u razvoju pa mi se dječji dom Maestral sa svojim štićenicima koji imaju teške priče činio kao logičan nastavak mog puta'', govori nam odgajatelj Petar, piše index.hr.
Od 'tete' u vrtiću do odgajatelja u dječjem domu: ''Ovdje nema odlazaka''
Kako nam je sam ispričao, Petar je u svojim počecima najprije radio kao odgajatelj u vrtiću, a zatim se zaposlio u splitskom Dječjem domu Maestral. Na pitanje koje su razlike između odgajatelja u vrtićima i odgajatelja u dječjem domu te što mu je danas najizazovnije u ovom poslu, spremno odgovara.
''U vrtiću vi imate djecu iz relativno sređenih obitelji gdje imaju neku pristojnu rutinu, imaju jednog ili dva roditelja. U vrtić dođu odraditi neki svoj odgojni dio ili se zabaviti, ovisi koliko tko sati provede i odu svojim kućama. U domu nema odlazaka, u domu se sve događa… Ovdje su odgojitelji zapravo u ulozi roditelja jer smo 0-24 s njima. Radi se u smjenama, ali tu je jednostavno par osoba o kojima ta djeca ovise'', priča nam Petar.
Kaže i kako mu se u početku bilo jako teško odvojiti od djece te o njima i njihovim pričama nije mogao prestati razmišljati kod kuće nakon završene smjene. ''Došao sam doma i razmišljao o njima, i tako dođe brzo do zamora, frustracija - kako što prije nešto riješiti. A zapravo nije cilj što prije nešto napraviti, nego pustiti taj proces da ide. S vremenom i radom na sebi, kroz edukacije sam naučio odvojiti se od posla u slobodno vrijeme jer znam da su djeca sigurna i zbrinuta s mojim kolegicama'', iskren je splitski odgajatelj.
Djeca se u početku teško navikavaju na neku rutinu, a poslije je i sama traže
U Petrovoj su skupini djeca starosti između tri i sedam godina, a dolazak u dom često im nije jednostavan. ''Prilagodba ovisi od djeteta do djeteta, no najčešće budu šokirani pri dolasku i traže osobe od povjerenja i sigurnost. Teško im se priviknuti na toliko novih pravila. Većinom dolaze iz nesređenih obitelji, a sad nailaze na rutinu, mir, granice, pravila i ritam grupe koji treba poštivati. Uskoro zavole i prihvate tu rutinu jer im ona daje osjećaj sigurnosti'', objašnjava.
Kaže i kako njegova grupa preferira likovne i glazbene aktivnosti, a omiljeni su i izleti te odlasci u park. Zimi najčešće, posebno oko Božića, izrađuju nešto i crtaju, a nerijetko odu i u igraonicu jer na raspolaganju imaju službene automobile. Ljeti pak kaže kako pokušavaju svako jutro otići na Žnjan ili na neku lokalnu plažu da se djeca nakupaju i uživaju u moru.
Petar ističe kako djeci u domu najviše trebaju ljubav, sigurnost, disciplina, empatija te priznavanje njih kao individua. ''Njihovu vrijednost treba jako naglašavati - da su i oni i vrijedni i dobri, bez obzira na to što su napušteni, oduzeti ili su tu u grupi, a ne u obitelji'', objašnjava.
Osjećaju li se djeca krivima za situaciju u kojoj se nalaze?
''Neće to verbalizirati, većina ih ni ne može, ali po ponašanju se to vidi. Dosta njih ima taj osjećaj krivnje s kojim su već došli. Primjerice, kada budu neki tantrumi poput bacanja po podu i sličnog, čuo sam par njih kako govore - 'ja nikome ne trebam', 'mene nitko ne voli' i slično. I takve stvari zapravo idu iz dubine bića u takvim trenucima'', govori nam odgajatelj Petar.
''Gledam ih kao da su moji''
Barba Petar, kako ga klinci od milja zovu, priča nam kako mu je emocionalno najizazovnije u ovom poslu slušati priče djece te znati njihovu pozadinu i onda osvijestiti koliko su toga propustili već do sada i kakve traume imaju već u tim godinama. ''S vremenom se čovjek navikne na dramatične i stresne priče, ali svaka pogodi, svaka ostavi svoj trag'', zaključuje.
Zanimalo nas je i što ga najviše motivira da svaki dan iznova ustraje u ovom pozivu i pomaže toj djeci. Odgovara nam kroz smiješak: ''Oni. Zato što ih gledam kao da su moji. Zato što su njihove obitelji ili daleko ili nepostojeće, kolegice i ja smo njima kao roditelji. Njihova dobrobit nas najviše motivira.''
''Kad kažem što radim, misle da se šalim''
U Hrvatskoj su muški odgajatelji još uvijek manjina pa nas je zanimalo kako Petar gleda na to i kako okolina reagira na njegov izbor zanimanja. ''Mislim da se radi o nekoj društvenoj nepisanoj podijeljenosti pa većina misli da je ovo posao za žene. Iskreno, nisam ni ja čuo od muških osoba s kojima se družim da netko želi biti u ovakvom poslu. A kad u društvu kažem što radim, uglavnom misle da se šalim'', otkriva.
Kaže i da je mislio da će se susretati s nekim predrasudama u ovom poslu, no to se nije dogodilo. Ali zato je bila pokoja anegdota s kojima nas je naš sugovornik uspio nasmijati.
''Prvi dan u vrtiću kad su došli roditelji na upoznavanje, krenuli su me odmah ispitivati čiji sam ja otac pa sam morao objasniti da sam ja odgajatelj u vrtiću. A prvih dana rada ovdje u domu Maestral, policija me vani kod Doma pitala što se motam ovdje… Djeca me pak znaju pitati zašto se ne kupam kad vide tetovaže prvi put'', govori Petar kroz smijeh.
Izvor: index