U prosjeku, radnici u Hrvatskoj godišnje odrade 1.835, a Nijemci 1,349 sati.
Usporedbom broja sati koje ljudi rade u različitim zemljama može se dobiti uvid u kulturne norme rada, ekonomsku produktivnost, pa čak i zakone o radu. Imajući ovo na umu, Visual Capitalist rangirao je zemlje OECD-a (uz nekoliko drugih) na temelju njihovih prosječnih godišnjih radnih sati. Napominjemo da ovi podaci uključuju radnike s punim i skraćenim radnim vremenom.
Na vrhu se tako našao Meksiko, gdje prosječni radnik radi više od 2000 sati godišnje. To itekako odražava dinamiku rada u zemlji, koja obično uključuje šestodnevni radni tjedan. U kontekstu, 2128 sati je jednako 266 osmosatnih radnih dana.
Jedina druga zemlja koja premašuje 2000 godišnjih radnih sati po radniku je Kostarika, koja je često na vrhu Indeksa sretnog planeta (HPI) Svjetskog ekonomskog foruma. Inače, HPI je mjera dobrobiti, očekivanog životnog vijeka i ekološkog otiska.
Gledajući s druge strane liste, dvije zemlje koje rade najmanje sati su Njemačka i Danska. To je odraz jakih zakona o radu u tim zemljama, kao i njihovog naglaska na ravnoteži između poslovnog i privatnog života.
Na primjer, njemački Zakon o radnom vremenu (Arbeitszeitgesetz) navodi da dnevno radno vrijeme ne smije biti duže od osam sati. Dani se mogu produžiti na deset sati, ali samo ako u prosjeku iznosi osam sati po radnom danu u razdoblju od šest mjeseci.
‘U Hrvatskoj je posao kombinacija svega‘
Ipak, rad manje sati ne znači da zemlja postaje manje produktivna. Njemačka je poznata po svojim industrijama visoke vrijednosti poput automobilske i farmaceutske, gdje robotika i druge tehnologije mogu uvelike povećati produktivnost.
To je potkrijepljeno BDP-om po glavi stanovnika, u kojem je Njemačka značajno porasla od 2000.
Što se Hrvatske tiče, s 1835 sati godišnje spadamo u države s najviše radnih sati godišnje (uz uključene pauze). Usporedbe radi, u Njemačkoj zaposlenici u prosjeku rade 1349 sati što je za jednu četvrtinu manje nego u Hrvatskoj.
Ipak, ograničenje ovog skupa podataka je to što okuplja radnike s punim i skraćenim radnim vremenom. To znači da bi u zemlji poput Japana, gdje gotovo 40 posto radne snage nije redovno, prosječna brojka mogla biti iskrivljena prema dolje. Japan je poznat po svojoj iscrpljujućoj uredskoj kulturi i vjerojatno je da mnogi radnici bilježe znatno više sati od prijavljene brojke od 1607., napisao je Milan Horvat, predsjednik Uprave FIMA-e Plus na LinkedInu.
Izvor: Lider