Da, dobro ste pročitali. Na radnim mjestima potrebno je više, a ne manje zidova.
"Prije godinu dana moj šef je objavio da naša velika marketinška agencija seli u otvoreni ured. Nakon devet godina rada kao pisac senior bila sam prisiljena zamijeniti svoje privatni ured setom dugačkih stolova koje svi dijelimo. Imala sam osjećaj da mi je netko skinuo odjeću i ostavio me samo u donjem rublju", kaže Lindsey Kaufman, koja radi u oglašivačkoj industriji, a svoje iskustvo na ovu temu odlučila je iznijeti u eseju koji je objavio i The Washington Post.
Prije godinu dana njen šef objavio je da će njihov veliki njujorški ured zamijeniti drugim, otvorenim uredom. Moderan ured bio je prozračan, ali istovremeno i sputavajuć. Nije bilo privatnosti. Prvog radnog dana Kaufman je zauzela mjesto u dijelu ureda namijenjenom kreativnom timu, 'odmah pored žene za koju sumnjam da je u prošlom životu bila zračna truba', prisjeća se. Cijeloga dana uredom se provlačio smijeh, šapat, urlanje, glasna glazba.
"Na kraju radnog dana, mahnula sam 'adieu' prema 12 pari očiju za koje sam imala osjećaj da me osuđuju jer izlazim iz ureda u 17:04 sati. I odmah sam otišla u trgovinu gdje ću kupiti najkvalitetnije moguće slušalice u nepogrešivo vidljivoj plavoj boji", piše Kaufman.
Unatoč očitom problemu, model otvorenih ureda nastavio je svoj prodor u radnu okolinu. Prema podacima kojima raspolaže International Dacility Management Association, trenutno je oko 70 posto američkih ureda kreirano upravo prema ovom modelu. Silicijska dolina prednjači u uklanjanju pregrada među zaposlenicima. Google, Yahoo, eBay, Goldman Sachs i American Express vjerni su sljedbenici ovog trenda.
Mark Zuckerberg, CEO Facebooka, angažirao je čuvenog arhitekta Frank Gehryja koji je dizajnirao najveći otvoreni ured na svijetu, koji 'udomljava' gotovo 3000 inženjera. A kao biznismen, Michael Bloomberg rano je usvojio trend otvorenih ureda, ističući kako on promovira transparentnost i pravednost.
Plan otvorenog ureda odličan je model koji tvrtkama maksimalno štedi prostor te minimizira troškove. Šefovi obožavaju mogućnost nadzora zaposlenika i sprječavanje nuspojava kao što su surfanje društvenim mrežama i neograničeni osobni telefonski razgovori. Istovremeno, zaposlenici pate od lažnog osjećaja poboljšane produktivnosti, smatra Kaufman.
"Istraživanje provedeno 2013. godine otkrilo je da su mnogi zaposlenici u otvorenim uredima frustrirani, ometani te bilježe lošiju izvedbu. Gotovo polovica ispitanih zaposlenika koji rade u otvorenim uredima ističe kako je manjak zvučne privatnosti značajan problem, a više od 30 posto njih žali se na manjak vizualne privatnosti. U međuvremenu, 'lakoća interakcije' s kolegama - problem koji otvoreni uredi navodno rješavaju - u istraživanju spominje manje od 10 posto ispitanika u bilo kojem obliku ureda. Zapravo, zaposlenici koji rade u privatnim uredima najmanje su uočavali problem komunikacije s kolegama. U prethodnim istraživanjima, istraživači su zaključili da se 'manjak produktivnosti povezan sa zvučnim smetnjama u otvorenim uredima udvostručuje u odnosu na privatne urede'", navodi Kaufman u svom osvrtu.
Iako zaposlenici imaju osjećaj da timski i produktivno sudjeluju u radu, ovakvo radno okruženje neupitno nanosi štetu njihovoj pažnji, produktivnosti, kreativnom razmišljanju i zadovoljstvu. Za razliku od toga, osjećaj privatnosti povećava produktivnost, dok suprotanost stvara osjećaj bespomoćnosti.
"Radi brojnih ometanja ja i moji kolege osjetljiviji smo i na bolesti. Posljednja sezona gripe pokosila nas je kao domino kocke", kaže Kaufman koja priznaje kako primjećuje pad produktivnosti u svome radu.
"Svakoga dana ja i moji kolege sjedimo za svojim stolovima gledajući jedni druge. To je 12 osoba koje razgovaraju od 9 ujutro do 17 popodne. To je kao da ste u srednjoj školi, samo s grupom odraslih. Oni koji su prije toga desetljećima radili u privatnim uredima, ispostavilo se da su najglasniji i neotesani. Nisu razmišljali o tome kako njihove bučne navike utječu na ostale, šale se i dovikuju ideje jedni drugima preko stolova. Posljedica? Učinkovito mogu raditi jedino kada nema nikoga u blizini ili ako se izoliram u male ostakljene sobe za sastanke", prepričava Kaufman svakodnevicu s kojom se mnogi mogu poistovjetiti.
Žele li zaposlenici postići da model otvorenog ureda funkcionira, moraju poduzeti mjere kojima će povećati svoju produktivnost. Prvo, trebali bi kreirati privatnije okruženje. Također, trebali bi implementirati pravila interakcije i u kojim slučajevima ona mora biti ograničena. Primjerice, kada kolega ima slušalice na ušima, to je znak da biste trebali doći u drugo vrijeme ili mu jednostavno poslati e-mail. Slušanje glazbe trebalo bi biti ograničeno na prostore izvan ureda. "Metallica u 15 sati nije uvijek kompatibilna s rokom koji završava u 16 sati", upozorava Kaufman.
S druge strane, tvrtke bi se jednostavno trebale priključiti novom trednu - dozvoliti zaposlenicima da rade od kuće. Upravo ovaj model dokazano jamči najveću produktivnost, dulje radno vrijeme i kraće pauze. Povrh navedenog, manje je faktora koji zaposlenika ometaju u radu. "Kod kuće, moja najveća smetnja je zvuk koji proizvodi frižider", zaključuje Kaufman u svom eseju.
