Iako su nebrojeno puta prijetili, sindikati su samo u dva navrata uspjeli nešto zajednički i napraviti
Slika sindikalno organiziranog radništva u Hrvatskoj sastoji se od pet sindikalnih središnjica i tristotinjak samostalnih sindikata. Ipak, od 1,5 milijuna zaposlenih, sindikalne centrale okupljaju nepunih 450.000 radnika, a čak i kada im se pridoda članstvo autonomnih sindikata, broj sindikalno organiziranih radnika prema procjenama ne prelazi 600 tisuća.
Budući da u privatnom sektoru sindikati gotovo i ne postoje, a i postojeće članstvo gospodarskih sindikata iz godine u godinu se sve više smanjuje, sliku sindikalne organiziranosti tako drže državne i javne službe, ali i velika javna i državna poduzeća s dugogodišnjom tradicijom sindikalnog organiziranja, piše Gabrijela Galić u Novom listu.
40.000 prosvjednika za ništa
Kako je članstvo raspodijeljeno po različitim centralama koje često ne pronalaze zajednički jezik, a karakterizira ih i razjedinjenost i opterećenost liderskim odnosima, teško da se može očekivati ikakva ozbiljna sindikalna akcija.
Iako su nebrojeno puta prijetili, sindikati u Hrvatskoj nikada nisu organizirali ni pet minuta generalnog štrajka, a iako ustaju u zajedničke interese, sindikati su samo u dva navrata uspjeli nešto zajednički i napraviti. Prije šest godina zbog tadašnjih izmjena radnog zakonodavstva i 2005. godine u Maksimiru na obilježavanju Praznika rada. Sve ostale akcije sindikalnih centrala bile su polovične, pa i prošlogodišnji travanjski prosvjed u kojem su sudjelovale četiri od tada aktivnih šest sindikalnih centrala. Ni nakon tog prosvjeda, na kojem se okupilo više od 40.000 ljudi, sindikalne središnjice nisu značajnije utržile svoje zahtjeve.
Politički popusti
Ne može se ne primijetiti kako se sindikalne centrale vrlo često ne drže svojih stavova. Tako je pri donošenju zakona o minimalnoj plaći, Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) tražio zajedništvo, a nakon što ga je dobio, u zadnji je trenutak odustao od suradnje s ostalim središnjicama i organizirao se sa Strankom umirovljenika.
Kada je prije nekoliko mjeseci trebalo doći do povećanja minimalca, SSSH se na sastancima, daleko od javnosti, zalagao za smanjenje iznosa zbog gospodarske situacije, dok su javno žestoko branili prava radnika na veću plaću. Budući da je riječ o najvećoj centrali, jasno je da SSSH uvijek želi imati "dobrosusjedske odnose" s vladajućom garniturom.
Umjesto SSSH, o nelogičnosti minimalne plaće najžešće su progovarali Nezavisni hrvatski sindikati (NHS) čija su okosnica sindikati državnih službi i javnih poduzeća. Međutim, niti ova središnjica, svjesna svoje snage, ne želi imati protivnika u političkom životu, pa je isto tako često spremna na kompromise.
Manjak solidarnosti
Hrvatsku udrugu sindikata (HUS), pak, karakterizira tek radikalizam riječima, dok se za svoj interes izgleda, jedino zna izboriti Matica koja je u osnovi socijalno-liberalna, s čvrstom jezgrom članstva iz javnih službi. Međutim, oni će istovremeno nerijetko smetnuti s uma solidarnost i zaboraviti da postoje i radnici u gospodarstvu s posve drugačijim problemima od zaposlenih u javnim službama.
No, kakvu god političku opciju sindikalne centrale zastupale, to im ne bi trebao biti otežavajući faktor u djelovanju. A stvarno djelovanje, bez obzira na politiku na vlasti i vlastite preference, sindikalne centrale do sada nisu pokazale. Razlog tome nije samo razjedinjenost sindikalne scene, nego i nedostatak želje da se nešto zaista postigne "snagom" pokreta. (V. K.)
Izvor:
Novi list
