Sugovornik je za Slobodnu Dalmaciju pristao razgovarati samo anonimno. Kaže da mu je neugodno pod punim imenom govoriti 'kako nije uspio u Irskoj'.
"Reći će svi 'nisi se snašao'. Možda to nekome tako i izgleda, ali ja sam izabrao povratak. Meni Irska jednostavno nije odgovarala", kaže tehnički crtač iz Zadra. Mlad je, oženjen, ima djecu, obrazovan je i optimističan te je, poput mnogih Hrvata, pokušao okušati sreću i otići u Irsku. Vratio se nakon svega deset dana. Irska je super, ali daleko od priča da tamo teče med i mlijeko, kaže.
"Bio sam, kao i toliki, bez posla, i htio sam vidjeti može li se u Irskoj tako brzo naći posao kao što neki govore. Facebook grupe: Oglasi u Irskoj, Idemo u Dublin i Idemo u Irsku nude pregršt informacija. Priključio sam se i zbilja, tamo možete pronaći i izvatke o zakonu o radu, porezima, registraciji auta... U toj se grupi pojavio i oglas da traže čovjeka za posao u nekoj firmi.
Javio sam se mailom, poslao životopis, čovjek me iz Irske nazvao, jednom smo se čuli i sve dogovorili. Ok, znaš za početak da to nije baš lako dok staneš na noge. Trebaš imati zalihu novca, od tisuću do 1,5 tisuća eura obavezno, ispod toga teško. Soba je od 500 eura pa naviše uz obavezan depozit, a to je krevet u stanu. Ako ćeš bliže centru, bude njih deset na onim "vojnim“ krevetima u stanu, dva WC-a, traže još pet, a svaki po 500 eura za ležaj. Tamo je stala stanogradnja pa ljudi rentaju, a kako je veliki priljev Rumunja, Bugara, Poljaka, Hrvata, potražnja je velika i dižu cijene.
Neki traže depozit za mjesec dana, a neki za dva, tri mjeseca. A to znači 500 eura stanarine i još tri stanarine unaprijed, plus režije, životne potrebe... Čuli smo se telefonom, čovjek me zvao, dođi, sve pet, znao sam u globalu u što idem. Ali kad sam došao tamo, shvatio sam da su se "malo" promijenile okolnosti i došlo je na to da ne moram raditi baš svaki dan. S tim što smo i manje plaćeni mi iz "istočnog bloka" nego Irci. Oni ne rade ispod 25 eura po satu, mi radimo na minimalcu koji je od 9,15 do 15 eura po satu, osim IT sektora i medicinskih sestara.
Tvrdi da zaposleni u IT sektoru u startu imaju bolju perspektivu u Irskoj.
"Njima u informatici je zbilja super. Upoznao sam ljude koji su freelanceri i rade doma, programiraju..., a medicinske sestre dobro prolaze jer Irkinje izbjegavaju noćne smjene. Plaćene su prekovremeno, a i noćne su smjene bolje plaćene", priča za Slobodnu Dalmaciju.
Prvi dojam nakon slijetanja u Dublin bio je izvrstan. Zemlja je uređena, Dublin također, aerodrom je "kao po traci“, zna se red. Irci su ljubazni, ali problem nastaje što uvozni radnici jedni drugima ruše cijenu rada.
"Cijena rada pada već neko vrijeme, moji irski cimeri su mi rekli da se to dogodilo još početkom ove godine. Veliki je priljev ljudi u potrazi za poslom i boljom egzistencijom, čuju se razni jezici po ulici, kao po Trstu nekad. Poljski, rumunjski, hrvatski, u dućanu te pozdravljaju s "dobar dan“ jer odmah skuže da si Hrvat. Moji su cimeri imali 24 do 25 radnih sati tjedno. Na minimalcu koji je, ako je i 10 eura, ukupno 240 eura tjedno. To su uglavnom poslovi u mesnoj industriji, s voćem i povrćem, ili rade kao maseri u spa resortima. Ali, i u hotelima je kad nema dovoljno klijenata - hvala i ideš kući.
Neki koje sam upoznao kažu da su radili u dućanima i čim oko neke ure opadne prodaja, odmah je bilo "idemo s posla", a nisi plaćen ako ne radiš! Kad si solo, onda ti je to još nekako i ok, ali ako dođeš tamo s obitelji, dijete treba nahraniti, obući, presvući... Vrtić košta 1000 eura, a i vrlo je teško iznajmiti stan ako dođete s obitelji i malim djetetom. Čak nekad moraš lagati i da nisi u paru s curom. Velika je ponuda nekretnina za iznajmljivanje, ali su i šarolike dobne i etničke skupine koje žive zajedno. Ima čak slučajeva da se parovima rodi dijete pa i dalje žive kao podstanari s još četvero, petero Brazilaca, Talijana, studenata...
U oglasima se većinom traže samo cure za podstanare, parovi ne, obitelji s djecom također ne, navodno i zbog zakona koji ne dozvoljava da te brzo izbaci iz stana ako imaš dijete. Puno je ljudi rezoniralo da će uzeti socijalu za dijete i ženu koja ne radi, ali mislim da to nije rješenje. Jer otići tamo, uzeti socijalu, bit stalno podstanar? Što si napravio s tim? Jedan mi je rekao: "Meni starci pošalju kad mi pofali" - čudi se Zadranin, ne videći u takvoj "filozofiji" dovoljno razloga za ostanak u Irskoj.
U Irsku je došao kao tehnički crtač, što je ondje prilično tražena i cijenjena struka. Ljudi obično kad idu tamo misle da će "izići iz aviona i naći posao", kaže, što i jest i nije točno.
"U roku od mjesec dana ćete naći posao. Ja sam, eto, isprve "ubo" posao u struci. Mene je plaćao manje od najamnog radnika Irca i napravio sam u četiri dana više posla nego što bi oni napravili u šest dana. Bili su oduševljeni našim iskustvom, širokim spektrom znanja koje imamo, a vidio sam i da nas cijene. Nisam nikad bio neki rasist ili nacionalist niti bih to želio biti, ali Rumunji i Bugari nisu tamo na cijeni kao radnici poput Hrvata. Ali njih je više, mijenjaju ih kao na traci.
Znali su kritizirati naše ljude da previše rade i da "nabijaju“ tempo njima za istu cijenu rada. Jedan je tražio jeftiniji smještaj izvan grada kako bi uštedio par stotina eura i onda došao ljeti desetak dana na odmor u Zadar. Ne vidim smisla u tome! Mada ne valja ni crniti. Netko tko je ovdje bez kredita, nema ženu i djecu, mlad je... zašto ne? Ja bih u tom slučaju ostao, probao i snašao se. Ovako mi je to bilo besmisleno. Hvala Irska, ali - ne! Vratio sam se u Hrvatsku, uspio naći slabije plaćen posao u struci, ali sam barem doma, podstanar, moram plaćati kredit, ali sam sa ženom i djecom. Tamo bih životario. I ovdje životarim, ali barem nisam odvojen od obitelji, a u Irskoj bih sjedio u sobi i gledao u plafon nakon posla, misleći se - "što sad".
Vidio je i da naši ljudi u Irskoj pristaju na poslove koje u Hrvatskoj ni u ludilu ne bi radili. Poznanik našeg sugovornika stalno je "tukao" noćne smjene, kad ga je pitao bi li ih u Zadru radio, rekao je "ma nema šanse". A, vidiš, tamo radi. Ako se radi vani na otvorenom, nema stajanja ako pada kiša. Ako si bolestan, nisi plaćen, doma si. Ima ljudi kojima je ok na poslu, kojima je super, zadovoljni su, imaju marendu od firme na pauzi. Ali sve u svemu, život je tamo skup, hrana je skupa, osim Lidla i Aldija, gdje su cijene slične kao i kod nas - priča iz prve ruke.
"Kad sam došao tamo, zbrojio se na brzinu, podvukao - to je to, toliko ću zaraditi, to toliko košta - idem nazad! Nije to - to. Da sam bio uporan, da sam tjerao mak na konac, možda bih uspio, ali želim reći da nije to baš tako kao što se prezentira. Ljubazni su prema strancima i uspjeli su zato što su skinuli poreze informatičkoj industriji, privukli su svjetske firme tamo, počeli su uvoziti radnu snagu. Ali znaš što je najveće ludilo. Kad nas usporediš s njima, geopolitički i resursima - imamo više od njih. Imamo turizam, klimu, podneblje... Tamo nema ništa zapuštenog, sve se obrađuje, sve se isplati, a kod nas sve stoji. Zašto mi nismo taj model primijenili ili ga ne primjenjujemo, meni nije jasno. Ja ne znam koji je nama vrag! - kaže "Irac" za Slobodnu Dalmaciju.
Izvor: Jutarnji list