Ljudske emocije – sastojak koji poslodavci podcjenjuju.
Sretniji su radnici za 12 posto produktivniji od nesretnijih koji su, štoviše, za deset posto neučinkovitiji od prosjeka - pokazalo je nedavno istraživanje britanskog znanstvenog tima s Warwick Business School, piše Bojana Mrvoš Pavić u Glasu Slavonije.
Andrew Oswald, tamošnji profesor ekonomije i jedan od najcjenjenijih stručnjaka u području povezanosti ekonomije s mentalnim zdravljem, smatra da za sreću na poslu nisu dovoljni dobro opremljen i tehnološki napredan ured i sredstva za rad, kao ni stalno unapređenje zaposlenikovih vještina, nego "sastojak" koji poslodavci podcjenjuju i na njega prečesto zaboravljaju - ljudske emocije.
Ne lažu ni istraživanja provedena među zaposlenima u Hrvatskoj kad kažu kako plaća jest najveći motivator za rad, no odmah iza nje su i međuljudski odnosi na poslu. Kad oni "štimaju", čovjek će se, zanimljivo, prilagoditi i manjoj plaći. Hrvatski zavod za zapošljavanje ima 285 tisuća nezaposlenih, nakon sezone na njega će se vratiti još sigurno 15.000 ljudi. Ti ljudi znaju zašto su nezadovoljni i nikakvo im istraživanje ne treba kako bi osvijestili razloge tog svog nezadovoljstva.
S druge strane, u cijelom je svijetu zbog loše "klime" koju je donijela globalna kriza nezadovoljna i većina zaposlenih, dvoje od troje njih, počevši od onih na najlošije plaćenim poslovima do najbolje plaćenih menadžera, kojima istraživanja u posljednje vrijeme pripisuju samo jednu sposobnost - da otpuštaju ljude. Zbog tih su otpuštanja u predugačak vlak nezaposlenih svuda u svijetu ušli milijuni ljudi, a oni koji su "spašeni", ostaju raditi s manje sredstava i s nadređenima koji u njih nemaju nimalo povjerenja.
Je li u takvom okruženju moguće naći ikakvo zadovoljstvo? Jest, odgovaraju stručnjaci, i to odmah, no samo ako i sam poslodavac počne razmišljati o velikom potencijalu koji ima, o osjećajima ljudi s kojima radi, i o podizanju njihovog samopouzdanja. Jedino će se tako kotač zavrtjeti.
Dok nije bilo krize, nezadovoljan je zaposlenik možda i mogao razmišljati o alternativama, no danas, kad izbora nema, valja se držati onoga što imamo. Na prste jedne ruke svatko od nas pobrojiti može kolege potpuno zadovoljne postojećim stanjem, ostali su, nema sumnje, u ekonomskom i osobnom "klinču". A kad je tako, kažu stručnjaci, važna je, zapravo najvažnija, dobra autosugestija i "mantra" koju ćemo si svakodnevno govoriti: "Posao je dobar, i ja sam zahvalan na njemu!" Kad se na poslu ne osjećate dobro, naprosto, morate odlučiti voljeti ga. Radost možemo, naime, kreirati sami, bez obzira na ono što se oko nas događa.
Uz pretpostavku da kratkoročno, ali i s obzirom na to kako je krenulo, ni kroz duže razdoblje neće biti moguće birati poslove k'o na pladnju, više je recepata za pronalaženje zadovoljstva na poslu koji imamo. Prije svega, kažu nam upute onih koji "proizvode" sretne zaposlenike, prestanite glumiti žrtvu, pogotovo ako žrtve nema! Svatko je od nas odgovoran za ono što čini, odnosno ne čini, što znači da ako drugog posla nema, a nema ga, onda s postojećim treba izvući maksimum.
Ujutro nam se valja ustati i "učiniti dan". Zamišljajmo taj posao, ako na njega odlazimo smrknutog lica, kao posao koji nam, recimo, omogućava da živimo i ostatak dana, poslijepodne ili bar navečer. Pozitivan stav sve je u životu i pokretač ostalih dobrih događanja, uz pretpostavku da činimo najbolje što možemo. Na umu valja imati i činjenicu da mi nismo posao i samo posao i da naš identitet nije preusko s tim poslom vezan. Napustiti, osim toga, treba i percepciju posla onakvog kakav nam se čini da bi trebao biti, odnosno onakvog kakvog su nam opisali u školi, na fakultetu ili u društvu općenito.
Očekivanja koja nam je društvo nametnulo mogu nas spriječiti da u poslu - uživamo, što i jest bit svega. Na poslu, u najmanju ruku, čovjek provede više od trećine svog života, čini mu se pak život u cijelosti, pa zašto onda na taj, dobar komad života ne gledati malo više s vedrije strane i igrati se, koliko god je to moguće? Planirajmo svoje vrijeme, i to ne na način da bilježimo samo male stvari koje moramo obaviti nego i one važnije, dugoročnije. Prave stvari prve bi trebale doći na red, a onda ostalo, pri čemu se uvijek treba zapitati radimo li nešto na najbolji mogući način i potpuno posvećeno.
Postoje li neke nejasnoće ili pak previsoki zahtjevi s kojima ne znamo kako se nositi, to u samom startu treba raščistiti s nadređenima kako bi se stvar definirala i dugoročno. U suprotnom, uvijek ćemo muku mučiti s istim problemima i biti manje efikasni. Većina ljudi izbjegava konflikte, iza čega stoji vrlo jednostavan razlog - mislimo da je sukob strašan, štetan i opasan, no to nije istina, budući da konflikti, ako se usmjeravaju u dobrom pravcu, mogu biti vrlo produktivni.
Za sreću na poslu potreban je i, nema sumnje, odmor, koji nikad, ali nikad ne treba preskakati. Pauza je zakonsko pravo svakog zaposlenika i traje li makar i pet minuta, dobrodošla je kako bi se štogod razbistrilo u glavi. Odmor za "gablec" ne postoji samo da bi se jelo nego i da bi se napunile radne baterije. Moramo naučiti relaksirati se, koliko god nam u tom trenutku posao bio naporan, a poslodavac zahtjevan. Na kraju dana, to je samo bio posao, a mi smo, zaposleni, više od toga.
Također, kad je zbrka u pitanju, nikad ne tračajte kolege i nadređene, to nema druge svrhe osim "kreiranja" loše atmosfere na poslu. Tračeve i ne slušajte, od njih nema nikakve koristi, pa zato, ako je "koncentracija" tračera u uredu previsoka, pokušajte se kloniti onih koji stvaraju najveću gužvu i puštaju loše vibracije. Nadalje, nije loš savjet, na kraju radnog dana treba revidirati učinjeno - sažeti dan i pobrojiti dobro, osvrnuti se na ono lošije učinjeno kako bi se sutradan možda poboljšalo. Naučite se na poslu više smijati, a kad s posla iziđete, isključite se u svakom pogledu. (A. P.)
Izvor:
