Ljepša strana vijesti

Drugo je najkonzumiranije piće na svijetu, uvrštava se u kategoriju voća, voli tople krajeve, daje nam snagu i podiže energiju. Ona je - kava. Bez ovog gorko-slatkog napitka mnogi od nas ne mogu zamisliti jutra. Prema nekim statistikama Hrvati godišnje popiju (potroše) gotovo 4,15 kilograma kave. Pijemo ju na bezbroj načina: kratku, dugu, crnu, s mlijekom, sa šećerom ili medom, s biljnim mlijekom, hladnu ili toplu, s pjenom, šlagom, u društvu ili u samoći. Ona nas opušta i hrani naša nepca.

Nerijetko o njoj i ne znamo puno, ali u to danas nećemo ulaziti. Danas će nas, ova naša priča, odvesti u jedan drugi svijet. Idemo u svijet ljudi koji su majstori u kreiranju najboljih, najukusniji i najsavršenijih šalica omiljenog nam pića. Nazivaju ih i “ljudi iza pulta” jer bi to bio prijevod njihove titule barista. Biti barist mnogo je više od pritiskanja gumba na aparatu za kavu, a za većinu njih dan počinje vrlo rano. U pripremi odličnog napitka važni su razni elementi: temperatura vode, idealno podešen mlinac, spretnost i vještina bariste i mnogi drugi. Kako točno izgleda njihov posao te koja sva znanja trebaju imati, otkrio nam je Antonio Švob, profesionalni barista, barista trener i predavač na disciplini Latte art u Udruzi konobara i barmena Hrvatske.

MojPosao: Kako ste završili u svijetu kave te zašto ste odabrali posao bariste?

Antonio: Sve je počelo kada sam 2016. godine završio školu za bariste u Udruzi konobara i barmena Hrvatske gdje sam se prvi put susreo sa itekako opširnim i šarolikim svijetom kave koji me tada, moram priznati, potpuno očarao. Bila je to ljubav na prvi pogled.

MojPosao: Ljudi često smatraju kako su zanimanja barista i konobara isto. Možete li nam reći u čemu je razlika i što vaš posao zapravo obuhvaća?

Antonio: Načelno, razlika je u tome što je barista specijaliziran isključivo za pripremu kave te svih napitaka na bazi kave, a vaš cilj kao bariste je da šalicom kave spravljenom na najbolji mogući način, primjenjujući znanja stečena u školi za bariste, uljepšate nekome jutro, početak smjene, razgovor za posao, itd...

Dok bi konobar, s druge strane, više trebao biti orijentiran na posluživanje kave, pića i hrane, ako je objekt poslužuje, te predstavljati sve one vrijednosti za koje se zalaže konobarska struka.

MojPosao: Kako izgleda jedan radni dan bariste? Koji dio posla vam je najbolji (najdraži)?

Antonio: Radni dan bariste se primarno svodi na jutarnju smjenu kada se kava najviše konzumira. Tada vi kao barista pazite na preciznu izradu te pripremu svakog cappuccina, espressa, macchiata uz poželjnu primjenu latte arta, koji se ujedno smatra krunom znanja o kavi. Najdraži dio posla mi je upravo rad za espresso aparatom servirajući gostima najbolji mogući napitak.

MojPosao: Koliko je znanja potrebno za jednu savršenu šalicu kave? Koja su znanja i vještine potrebne kako bi netko postao dobar barista?

Antonio: Prilično mnogo znanja, ponajviše zato jer je nužno poštovati čitav niz pravila koje nalaže baristička struka. Najvažnije među njima je takozvano 5M pravilo o kojem opširnije možete naučiti u školi za bariste, a koje je temelj - početak i kraj svih edukacija vezanih za kavu.
Barista je dobar onoliko koliko je educiran. Smatram da ključ dobrog bariste leži upravo u kvalitetnoj edukaciji koja je osnova svega, kao i u svakom poslu, upravo onakvoj edukaciji kakvu sam ja dobio sad već 2016. godine kad sam upisao školu za bariste u barmen.hr pod vodstvom Sergeja Dedića, voditelja škole za bariste, tada predavača, a danas mog dragog kolege i mentora.

MojPosao: Koja je vaša omiljena kava za pripremati, a koja za piti? Koliko kava prosječno dnevno napravite?

Antonio: Definitivno omiljena kava za pripremati mi je cappuccino jer se na njemu vidi sva raskoš latte arta, discipline koja je ujedno moja tema predavanja u barmen.hr.  Osobno, ipak više volim piti espresso jer se u njemu nalazi spektar najboljih aroma kave. Brojka pripravljenih kava jutarnjoj smjeni mi se nerijetko popne i na 300 skuhanih kava.

MojPosao: Postoji li našoj zemlji dovoljno edukacijskih programa za bariste?

Antonio: Gledajući unatrag nekoliko godina broj programa se svakako povećao tako da Hrvatska danas broji nekoliko vrlo kvalitetnih i priznatih akademija za kavu koje vas mogu osposobiti za posao bariste.

MojPosao: Koliko su pravi baristi traženi na našem tržištu rada? Razlikuju li poslodavci baristu od konobara ili se kod nas još nije razvila svijest o posebnosti bariste kao zanimanja?

Antonio: Barista je sve traženije zanimanje i to je činjenica, međutim mislim da je poslodavcima zanimljiviji sam taj naziv "barista" nego ono što bi on ustvari trebao predstavljati. Primarna zadaća bariste je samo i isključivo priprema kave i napitaka na bazi kave, on je zadužen za kvalitetu i ispravnost tih napitaka te konzistentnost iste. Objektivno gledajući, smatram da se, nažalost, još uvijek kod nas u Hrvatskoj nije razvila svijest o tome da su barista i konobar različiti pojmovi, kao i njihove zadaće u objektu.

MojPosao: Postoji li interes mladih za zanimanje bariste?

Antonio: Itekako. Sve više i više mladih osoba zanima neka vrsta specijalizacije u ugostiteljskom svijetu pa stoga ne čudi činjenica da naše edukacije barmen.hr iz godine u godinu upisuje sve više polaznika koji žele postati baristi. Interes je golem, a na nama je pratiti svjetske trendove, koji se mijenjaju iz dana u dan, kako bismo našim učenicima pružili najbolje moguće.

MojPosao: Možete li nam dati savjet kako napraviti dobru kavu kod kuće?

Antonio: Što se " kave za kod kuće" tiče, danas je malo teže za dati ispravan odgovor na to pitanje. Teško je s moje strane odrediti koja je najbolja kava jer svatko od nas ima različit ukus. Danas poznajemo daleko više vrsti kava i njihovih načina pripreme, a pod time se misli na klasičnu tursku kavu, kavu u kapsulama, kave u jastučićima za koje postoje odgovarajući aparati, razni 2u1, 3u1 instant prahovi, pa zatim espresso mašine i mlinovi namijenjeni " home use " uporabi gdje se koristi kava u zrnu , razni "latte go" automatski aparati za kavu i mlijeko, itd... Tako da je jedini točan odgovor na ovo pitanje taj da je to ona kava koja odgovara vašem ukusu, spremljena na način koji vi volite.

MojPosao:  I za kraj, što bi poručili mladim ljudima koji bi htjeli ući u svijet kave?

Antonio: Ako radite kao ugostitelj ili to želite postati apsolutno preporučujem specijalizaciju za baristu. Svijet kave će vas momentalno zavesti te provesti na nevjerojatni putovanje kroz vrijeme sve od samih početaka pa do današnjih primjena modernih tehnologija u industriji kave. Priča o kavi je nepravedno zapostavljena, a tako je prekrasna, šarolika i sve samo ne dosadna. Zapravo jako je dinamična i brzorastuća te je naš cilj kao edukatora svakako približiti taj čaroban svijet svakome pojedincu koji to poželi. 

Ako želite iskušati svoje barmenske vještine na tržištu rada, potražite svoje novo radno mjesto na MojPosao.
Ako i vi želite postati dio naše priče "Neobičnih zanimanja" i u svojoj blizini imate nekoga tko se bavi nekim neobičnim i nesvakidašnjim zanimanjem, pišite nam na korisnici@moj-posao.net. 

• u širenje programa „Škole podrške”  
• u jačanje otpornosti te znanja i vještina odgojno-obrazovnih djelatnika u području mentalnog zdravlja djece i mladih   
• u izravan rad s učenicima kroz radionice koje će voditi učitelji i nastavnici u cilju jačanja pozitivnih iskustava školovanja te stvaranja podržavajućeg školskog okruženja.

• za podršku mentalnom zdravlju djece i mladih biti educirano više od 450 učitelja, nastavnika, ravnatelja i stručnog osoblja  
• koristi imati više od 13 000 učenika osnovnih i srednjih škola.

• u širenje programa „Škole podrške”  
• u nastavak provedbe programa „Škole podrške” u Sisačko-moslavačkoj županiji   
• u jačanje otpornosti te znanja i vještina odgojno-obrazovnih djelatnika u području mentalnog zdravlja djece i mladih   
• u izravan rad s učenicima kroz radionice koje će voditi učitelji i nastavnici u cilju jačanja pozitivnih iskustava školovanja te stvaranja podržavajućeg školskog okruženja.

• za podršku mentalnom zdravlju djece i mladih biti educirano više od 450 učitelja, nastavnika, ravnatelja i stručnog osoblja  
• koristi imati više od 13 000 učenika osnovnih i srednjih škola.

Sjedim s kolegom na kavi i kreće rasprava: 

“Znam da zvuči diskriminirajuće, ali jesi li kao invalid ikada imao problem u pronalasku posla?”, pitala sam ga. 

“Jesam, ne često, ali sam znao nailaziti na prepreke zbog toga što sam invalid. Srećom radim u struci u kojoj mi moj invaliditet ne otežava rad”, kazao mi je kolega kojeg ćemo za potrebe ovog teksta nazvati Ivan.

Nakon našeg druženja, počela sam pregledavati svoj život, gledati ga iz neke druge perspektive i pitati se kako bi moj život izgledao da sam na njegovom mjestu. Nemojte me krivo shvatiti, nije njemu loše. Radi u dobroj kompaniji, prima dobru plaću, ima odlične prijatelje, obožava se smijati i zezati na vlastiti račun, uživa u glazbi i unatoč tome što je na štakama skoro pa svaki mjesec ide na neki novi koncert.

No, ono što je mene najviše mučilo je činjenica da te netko zbog “hendikepa” ne vrednuje jednako kao i ostale.

Prema posljednjim podacima, u periodu od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. godine, u Hrvatskoj je zaposleno 72.766 osoba s invaliditetom, što je zapravo jako mala brojka. Usporedbe radi, osobe s invaliditetom čine 2,4 posto ukupne populacije zaposlenih osoba u Hrvatskoj u tom razdoblju. 

Iako poslodavci, zakonski gledano, nemaju nikakvih prepreka niti dodatnih poteškoća kod zapošljavanja osoba s invaliditetom, njihova stopa zapošljavanja je i dalje niska. Naravno, postoje i neki lijepi primjeri u kojima takve osobe čine većinu zaposlenika.

Kako bi podigli svijest zaposlenika, kompanija, ali i ostale šire javnosti, portal MojPosao u suradnji s Udrugom Zamisli odlučio je provesti opsežno istraživanje na temu zapošljavanja osoba s invaliditetom i osoba s poteškoćama u razvoju. Cilj istraživanja je otkriti s kojim se izazovima osobe s invaliditetom susreću i u kakvim uvjetima rade te osvijestiti javnost, ali i poslodavce, o tim istim izazovima. 

Prvi serijal naših istraživanja posvetili smo upravo osobama s invaliditetom kako bi saznali s kojim se sve izazovima oni susreću te kako izgleda tržište rada iz njihove perspektive. 

Upitnik smo podijelili u tri skupine:

• Prvim upitnikom obuhvaćamo samozaposlene osobe s invaliditetom, obrtnike i poduzetnike
• drugim zaposlene osobe s invaliditetom 
• a trećim nezaposlene osobe s invaliditetom

Alma Media, u čijem je sastavu i portal MojPosao, dobitnica je nagrade CDP-a za kompaniju koja svoje dobavljače i partnere potiče na očuvanje okoliša i smanjenje emisije stakleničkih plinova. Ovim priznanjem, finska medijska grupacija našla se među 8 posto vodećih organizacija koje je CDP prepoznao kao kompanije koje aktivno podupiru sve svoje dionike u očuvanju planete.

Riječ je o priznanju svjetske neprofitne organizacije koja okuplja 15.000 kompanija iz cijelog svijeta koje su svoj rad odlučile učiniti ekološki prihvatljivim. 

„Održive tvrtke trebaju i održive partnere. U današnje vrijeme jedino zajedničkim snagama možemo  smanjili zagađenje i ublažili klimatske promjene. Smatram da bi svaki poslovni subjekt trebao gledati i izvan okvira svog osobnog poslovanja. Za uspješno smanjenje emisije stakleničkih plinova, baš kao i za poslovanje, trebamo i naše partnere. Ponosni smo na priznanje CDP-a za naš trud i rad u kojem su sudjelovali svi koji s nama rade i surađuju”, kazala je Elina Kukkonen, SVP komunikacija i brendinga Alma Medie.

Alma Media kontinuirano ulaže u smanjenje emisije CO2 kroz cijelo svoje poslovanje. Uz to, ljudska prava, jednakost zaposlenika te jednako vrednovanje svih, glavne su premise naše grupacije zbog čega je osmišljen i opći kodeks ponašanja na razini kompanije kojim je zabranjeno kršenje svih ljudskih prava na radnom mjestu, neprimjereno ponašanje kao i podmićivanje, zlouporaba informacija ili korupcija. 

Ponosni Alma mediani :) 

Hrvatski savez udruga invalida rada je uz pismenu suglasnost predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, potpredsjednice Vlade Republike Hrvatske, ministrice obitelji branitelja i međugeneracijske solidarnosti, predsjednice Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom Jadranke Kosor i predsjednika Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske Zorislava Bobuša, povodom obilježavanja 40. godišnjice uspješnog rada na svečanoj sjednici Skupštine 2007. godine proglasio 21. ožujak Nacionalnim danom invalida rada Hrvatske.

Dvije godine kasnije, Odluku o obilježavanju Nacionalnog dana invalida rada - 21. ožujak (Narodne novine, broj 24/9) donio je Hrvatski sabor 2009. godine kako bi se ukazalo na probleme osoba s invaliditetom, stereotipe i predrasude koji ih prate te s namjerom osvješćivanja javnosti o toj problematici.

Povijest odabranog dana, 21. ožujka, kao Nacionalnog dana invalida rada veže se uz događanja iz 1956. godine kada se u Belgiji dogodila rudarska nesreća u kojoj su stradale 262 osobe. U spomen na tu nesreću, 21. ožujka prvobitno je određen kao Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Međutim, nakon usvojene Rezolucije 47/3 Generalne skupštine UN-a 1992. godine, Međunarodnim danom osoba s invaliditetom proglašen je 3. prosinca.

Obilježavanje Nacionalnog dana invalida rada vrlo je važno zbog upoznavanja i razvijanja osjetljivosti šire javnosti na prava i interese invalida rada. Nacionalni dan invalida rada prilika je i da se ostvari visok stupanj prepoznatljivosti invalida rada u društvu te da se ukaže na potrebu provedbe aktivnosti prevencije nastanka novih invalida rada.

Kao zaštitni znak Nacionalnog dana invalida rada odabrana je ruža kojom se želi ukazati na problem (ne)korištenja zaštitnih sredstava na radu. Unatoč njezinoj ljepoti, za ubiranje ruže potrebna su zaštitna sredstva. Iako su zakonom propisane visoke kazne, poslodavci mjere zaštite na radu često ne provode ili ih djelomično provode, a oba slučaja u konačnici nerijetko dovode do nastanka invaliditeta. Organiziranim aktivnostima povodom obilježavanja Nacionalnog dana invalida rada, udruge članice invalida rada diljem RH žele ukazati na važnost prevencije nastanka invaliditeta upravo provedbom propisanih mjera zaštite na radu, poše InPotral.

Hrvatski savez udruga invalida rada ove će godine Nacionalni dan invalida rada obilježiti u Osnovnoj školi Mate Lovrak, Ulica Mirka Antolića 18, 44250 Petrinja u 12 sati. U Petrinji će održati press konferenciju za medije na kojoj će poslati poruku: 'Invalidi rada Hrvatske snažno potiču obnovu Petrinje'.

Povodom obilježavanja Nacionalnog dana invalida rada savez je tiskao prigodni plakat i letak.

Sudjelujte u istraživanju portala MojPosao kojeg smo pokrenuli u suradnji s Udrugom Zamisli na temu zapošljavanja osoba s invaliditetom i osoba s poteškoćama u razvoju. Cilj istraživanja je otkriti s kojim se izazovima osobe s invaliditetom susreću i u kakvim uvjetima rade te osvijestiti javnost, ali i poslodavce, o tim istim izazovima.  

Upitnik smo podijelili u tri skupine:

• Prvim upitnikom obuhvaćamo samozaposlene osobe s invaliditetom, obrtnike i poduzetnike,
• drugim zaposlene osobe s invaliditetom, 
• a trećim nezaposlene osobe s invaliditetom

Sve je počelo početkom 20. stoljeća kada se pojavila ideja za obilježavanjem Međunarodnog dana žena, kako bi se barem na jedan dan u godini podigla svijest o nježnijem spolu u našem društvu. Na današnji datum cijeli svijet bruji o tome kakav je položaj žena u različitim segmentima društva i poslovanja, pa smo baš na ovaj dan i mi odlučili otkriti kako neke kompanije, ipak “prkose” statistikama. 

Na portalu MojPosao radi 101 osoba, od čega je 58 posto žena i 42 posto muškaraca, a kako otkrivaju naše dame iz Ljudskih potencijala, prilikom zapošljavanja, ali i određivanje visine plaća i nagrada jedinu ulogu igraju znanje i kompetencija. Tome u prilog ide i činjenica da u našoj kompaniji na menadžerskim pozicijama prednjače žene. Tako se Tau on-line može pohvaliti s četiri menadžerice i tri menadžera. 

“Ženske kolegice na vodećim pozicijama imaju jednake startne pozicije kao i njihovi muške kolege. Izvrsne su u svom poslu što potvrđuje i njihovo višegodišnje iskustvo na vodećim pozicijama, te rezultati koje postižu”, kazali su iz HR-a.

Kada govorimo o plaćama menadžera i menadžerica, one su prije svega kreirane prema rezultatima koji se postižu, iskustvu, ali i ostalim faktorima.

Iako smo možda jedan od rijetkih IT kompanija u kojoj pripadnice ljepšeg spola prednjače u odnosu na svoje muške kolege, iz odjela Ljudskih potencijala ističu kako i dalje postoji nekoliko odjela u kojima muškarci imaju “glavnu riječ”, ali i obratno.  

“Muškarci i žene su nam jednako vrijedni, ne radimo razlike među spolovima. Ipak, Imamo timova u kojima se prirodno skupilo više muškaraca (npr. Development) ili više žena (npr. RIF). To je jednostavno tako i nekada na to ne možete utjecati. Bilo bi nam drago kada bi i takvim odjelima ostvarili raznovrsnost spolova. No, na to mu ne možemo utjecati, to je jednostavno rezultat stanja na tržištu rada i raspoložive radne snage”, dodaju. 

Razlike ne radimo ni kod benefita

Bez obzira na to što smo, ponekad i prilikama na tržištu, ali i vrstom našeg poslovanja postali jedna od rijetkih kompanija u svom sektoru u kojoj su žene brojnije, razlike ne radimo ni kada su u pitanju benefiti naših zaposlenika. Baš kao i što slavimo Dan žena, na portalu MojPosao s jednakim veseljem slavimo i Dan muškaraca čime još jednom stavljamo naglasak na prava i jednakost i žena i muškaraca.

“Uvijek se rado okupljamo i zajedno slavimo sve lijepe trenutke. Njegujemo zajedništvo, timski duh i šarolikost naše kompanije kada je god to moguće jer samo tako možemo biti bolji i jači. Živimo u vremenu kad je nevažno je li osoba, odnosno u ovom kontekstu - radnik, ženskog ili muškog spola ili se možda izjašnjava kao nebinarna osoba. Važne su njegove/njezine/njihove kvalifikacije, znanja, iskustva, motivacija, odnosno doprinos koji pruža organizaciji u kojoj radi. Svi trebaju imati jednake prilike i organizacija bi trebali stvarati takvu klimu u kojoj će se svatko osjećati sigurno i prihvaćeno, a u krajnjoj liniji jedino i tako osoba može pružiti svoj puni potencijal", zaključili su iz odjela ljudskih potencijala.

Na današnji dan diljem svijeta se obilježava Svjetski dan socijalne pravde, a sve je započelo 2007. godine kada su Ujedinjeni narodi jednoglasnom odlukom donijeli rezoluciju kojom će se 20. veljače obilježavati taj dan. Time je, među ostalim, Opća skupština pozvala države članice da se u obilježavanju ovoga dana na nacionalnoj razini posvete aktivnostima kojima će senzibilizirati javnost o važnosti promicanja socijalne pravde, uklanjanja problema siromaštva, isključenosti i nezaposlenosti te ukazati na potrebu osiguranja jednakih mogućnosti za sve.

Rezolucijom UN-a kojom je 20. veljače proglašen Svjetski dan socijalne pravde društveni razvoj i socijalna pravda se prepoznaju kao neophodni elementi u ostvarivanju i očuvanju mira i sigurnosti između i unutar država, a s druge strane navodi se i kako one ne mogu biti ostvarene bez osiguranja mira i sigurnosti te poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. UN u ovom dokumentu također navodi i kako se za održavanje društvenog razvoja i socijalne pravde treba osigurati održivi gospodarski rast u širem kontekstu. Nadalje, Rezolucija prepoznaje potrebu ujedinjavanja međunarodne zajednice u iskorjenjivanju siromaštva, povećanju zaposlenosti i dostojanstvenog rada, osiguravanju ravnopravnosti spolova te omogućavanju jednakih mogućnosti, društvenog blagostanja i pravde za sve.

Kako se navodi na stranicama Hrvatskog Sabora, ovogodišnja tema obilježavanja Svjetskog dana socijalne pravde je “Prevladavanje prepreka i otvaranje mogućnosti za socijalnu pravdu“ (Overcoming Barriers and Unleashing Opportunities for Social Justice) s ciljem jačanja globalne solidarnosti i izgradnje povjerenja u vladajuće strukture s naglaskom na osnaživanje dijaloga s državama članicama, mladima, socijalnim partnerima, organizacijama civilnog društva, organizacijama UN-a i ostalim nositeljima vlasti. Tako će ovogodišnje globalne aktivnosti pružiti mogućnost stavljanje naglaska na jačanje socijalnih usluga i zaštitu prava radnika vodeći računa o otvaranju mogućnosti za nova ulaganja i osiguravanje dostojanstvenog rada s fokusom na zelenu, digitalnu i ekonomiju brige te posebno mlade

Petar Novak rodom je iz Slavonije. Kaže kako je odmah nakon srednje škole dobrovoljno otišao u vojsku gdje je odslužio vojni rok, ali i odmah ostao kao profesionalni vojnik u sustavu. Paralelno je tih godina bio i MMA borac.

''Bio sam mlad i vidio sam kako sve funkcionira i shvatio da to nije za mene, da mi to ne leži. Iako mi je bilo odlično iskustvo maknuti se od doma, obilaziti Hrvatsku, učiti disciplinu i sve što ide s tim. Na kraju sam se vratio doma u Slavoniju i odlučio nešto upisati'', započinje svoju priču Petar.

U periodu do državne mature Petar je, kako nam govori, u slavonskom mjestu gdje je živio krenuo volontirati u jednoj udruzi za djecu i mlade s poteškoćama u razvoju, i tu se rodila ljubav. ''Vidio sam da mi to ide nekako i oni su pozitivno reagirali na mene, i djeca i stariji… I tijekom faksa sam radio na sličnim poslovima. Čim sam dobio diplomu, odselio sam na more i zaposlio se u Splitu u jednom privatnom vrtiću kako bih odradio staž. No ostao sam neko vrijeme u tom vrtiću, a cilj mi je otpočetka bio doći do Maestrala jer sam u ovom poslu i započeo s djecom s teškoćama u razvoju pa mi se dječji dom Maestral sa svojim štićenicima koji imaju teške priče činio kao logičan nastavak mog puta'', govori nam odgajatelj Petar, piše index.hr.

Od 'tete' u vrtiću do odgajatelja u dječjem domu: ''Ovdje nema odlazaka''

Kako nam je sam ispričao, Petar je u svojim počecima najprije radio kao odgajatelj u vrtiću, a zatim se zaposlio u splitskom Dječjem domu Maestral. Na pitanje koje su razlike između odgajatelja u vrtićima i odgajatelja u dječjem domu te što mu je danas najizazovnije u ovom poslu, spremno odgovara.

''U vrtiću vi imate djecu iz relativno sređenih obitelji gdje imaju neku pristojnu rutinu, imaju jednog ili dva roditelja. U vrtić dođu odraditi neki svoj odgojni dio ili se zabaviti, ovisi koliko tko sati provede i odu svojim kućama. U domu nema odlazaka, u domu se sve događa… Ovdje su odgojitelji zapravo u ulozi roditelja jer smo 0-24 s njima. Radi se u smjenama, ali tu je jednostavno par osoba o kojima ta djeca ovise'', priča nam Petar.

Kaže i kako mu se u početku bilo jako teško odvojiti od djece te o njima i njihovim pričama nije mogao prestati razmišljati kod kuće nakon završene smjene. ''Došao sam doma i razmišljao o njima, i tako dođe brzo do zamora, frustracija - kako što prije nešto riješiti. A zapravo nije cilj što prije nešto napraviti, nego pustiti taj proces da ide. S vremenom i radom na sebi, kroz edukacije sam naučio odvojiti se od posla u slobodno vrijeme jer znam da su djeca sigurna i zbrinuta s mojim kolegicama'', iskren je splitski odgajatelj.

Djeca se u početku teško navikavaju na neku rutinu, a poslije je i sama traže

U Petrovoj su skupini djeca starosti između tri i sedam godina, a dolazak u dom često im nije jednostavan. ''Prilagodba ovisi od djeteta do djeteta, no najčešće budu šokirani pri dolasku i traže osobe od povjerenja i sigurnost. Teško im se priviknuti na toliko novih pravila. Većinom dolaze iz nesređenih obitelji, a sad nailaze na rutinu, mir, granice, pravila i ritam grupe koji treba poštivati. Uskoro zavole i prihvate tu rutinu jer im ona daje osjećaj sigurnosti'', objašnjava.

Kaže i kako njegova grupa preferira likovne i glazbene aktivnosti, a omiljeni su i izleti te odlasci u park. Zimi najčešće, posebno oko Božića, izrađuju nešto i crtaju, a nerijetko odu i u igraonicu jer na raspolaganju imaju službene automobile. Ljeti pak kaže kako pokušavaju svako jutro otići na Žnjan ili na neku lokalnu plažu da se djeca nakupaju i uživaju u moru.

Petar ističe kako djeci u domu najviše trebaju ljubav, sigurnost, disciplina, empatija te priznavanje njih kao individua. ''Njihovu vrijednost treba jako naglašavati - da su i oni i vrijedni i dobri, bez obzira na to što su napušteni, oduzeti ili su tu u grupi, a ne u obitelji'', objašnjava.

Osjećaju li se djeca krivima za situaciju u kojoj se nalaze?

''Neće to verbalizirati, većina ih ni ne može, ali po ponašanju se to vidi. Dosta njih ima taj osjećaj krivnje s kojim su već došli. Primjerice, kada budu neki tantrumi poput bacanja po podu i sličnog, čuo sam par njih kako govore  - 'ja nikome ne trebam', 'mene nitko ne voli' i slično. I takve stvari zapravo idu iz dubine bića u takvim trenucima'', govori nam odgajatelj Petar.

''Gledam ih kao da su moji''

Barba Petar, kako ga klinci od milja zovu, priča nam kako mu je emocionalno najizazovnije u ovom poslu slušati priče djece te znati njihovu pozadinu i onda osvijestiti koliko su toga propustili već do sada i kakve traume imaju već u tim godinama. ''S vremenom se čovjek navikne na dramatične i stresne priče, ali svaka pogodi, svaka ostavi svoj trag'', zaključuje. 

Zanimalo nas je i što ga najviše motivira da svaki dan iznova ustraje u ovom pozivu i pomaže toj djeci. Odgovara nam kroz smiješak: ''Oni. Zato što ih gledam kao da su moji. Zato što su njihove obitelji ili daleko ili nepostojeće, kolegice i ja smo njima kao roditelji. Njihova dobrobit nas najviše motivira.''

''Kad kažem što radim, misle da se šalim''

U Hrvatskoj su muški odgajatelji još uvijek manjina pa nas je zanimalo kako Petar gleda na to i kako okolina reagira na njegov izbor zanimanja. ''Mislim da se radi o nekoj društvenoj nepisanoj podijeljenosti pa većina misli da je ovo posao za žene. Iskreno, nisam ni ja čuo od muških osoba s kojima se družim da netko želi biti u ovakvom poslu. A kad u društvu kažem što radim, uglavnom misle da se šalim'', otkriva.

Kaže i da je mislio da će se susretati s nekim predrasudama u ovom poslu, no to se nije dogodilo. Ali zato je bila pokoja anegdota s kojima nas je naš sugovornik uspio nasmijati.

''Prvi dan u vrtiću kad su došli roditelji na upoznavanje, krenuli su me odmah ispitivati čiji sam ja otac pa sam morao objasniti da sam ja odgajatelj u vrtiću. A prvih dana rada ovdje u domu Maestral, policija me vani kod Doma pitala što se motam ovdje… Djeca me pak znaju pitati zašto se ne kupam kad vide tetovaže prvi put'', govori Petar kroz smijeh.

Izvor: index

Prepreka prema odgovarajućem radnom mjestu u životu osobe s invaliditetom je mnogo - tržište sa zanimanjima ograničenim na nekoliko područja u koja se ne možemo svi svrstati, zahtjevi za brzinom i multitaskingom, nepristupačnost radnom mjestu, predrasude poslodavaca… Sve to samo su neki od problema kojima moramo dodati i slabo zakonodavstvo.

Zakon o radu slabljen je sa svakom izmjenom, a posljednje izmjene iz 2014. donijele su nestabilne ugovore na određeno. Takvi ugovori većinu radnika, a posebno one s invaliditetom, dovode u nepovoljnu situaciju - radnici se boje otvoreno reći da imaju invaliditet ili zatražiti prilagodbu uvjeta na radnom mjestu, jer postoji velika šansa da im poslodavac neće produžiti ugovor.

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak potvrđuje da su oni prvi na udaru u slučaju otkaza.

- Iako poslodavci ne razumiju specifičnosti i potrebe nečijeg invaliditeta, ipak 'kompetentno' zaključuju da osoba s invaliditetom ne može više obavljati svoj posao. Pritom nisu razmotrili mogućnost razumne prilagodbe ili bi paušalno zaključili da nikakva prilagodba nije moguća - kaže pravobraniteljica.

Zakon o radu ne štiti osobe s invaliditetom u takvim situacijama. Štoviše, ni sadašnja, a niti prijašnje verzije zakona ne definiraju i ne štite njihova prava. Još gore, osobe s invaliditetom jedva su spomenute - u aktualnom Zakonu kao osobe s invaliditetom spomenute su samo na jednom mjestu. Članak 151. govori da poslodavac može dati otkaz osobi s invaliditetom samo uz suglasnost radničkog vijeća. U starijim verzijama zakona spominje se samo opasnost od nastanka invalidnosti, također se ne govori o osobama s invaliditetom i njihovim pravima.

Vlada RH kaže da su prava osoba s invaliditetom u vezi zapošljavanja i rada već uređena kroz Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom i da bi se uvrštavanjem osoba s invaliditetom u Zakon o radu radilo o dvostrukom normiranju. Međutim, Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji može se svesti na teorijski opis mogućnosti zapošljavanja i samozapošljavanja, definiciju usluga centra za rehabilitaciju i zavoda za vještačenje, opis obaveze kvotnog zapošljavanja i poticaja pri zapošljavanju, i prekršajne odredbe, koje su više popis želja, jer u stvarnosti nema mehanizma koji bi spriječio oduzimanje prednosti osobi s invaliditetom na razgovoru za posao, što poslodavci često rade. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom smatra da prava osoba s invaliditetom treba definirati i Zakonom o radu.

- Normiranje prava osoba s invaliditetom kroz Zakon o radu smatram učvršćivanjem konvencijskih načela, prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom. Kad odlučuju o pravima osoba s invaliditetom iz radnog odnosa mnogi poslodavci referiraju se isključivo na Zakon o radu. Čak i kad razmatraju prava osoba s invaliditetom u kontekstu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji o njemu govore kao o 'manje važnom' zakonu. Drugim riječima, ako rješenja koja je potrebno primijeniti radi zaštite prava osoba s invaliditetom nisu podržana ili propisana Zakonom o radu, poslodavci često tu okolnost koriste kao izgovor za odbijanje zahtjeva osobe s invaliditetom. Mišljenja smo da upravo radi jednakosti pred zakonom invaliditet treba uvesti u sve zakone i politike - ističe Slonjšak.

O podređenosti Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji svjedoči i primjer iz prakse koji navodi pravobraniteljica - neki poslodavci uopće nisu znali da taj Zakon postoji. U drugim slučajevima prava osoba s invaliditetom koja nisu uređena Zakonom o radu - a to su, u suštini, sva osim osnovnih, poput prava na osmosatno radno vrijeme, polusatnu pauzu tijekom radnog vremena i slično - smatraju traženjem povlaštenog statusa.

Umjesto uštede na radnicima s invaliditetom, uložite u razumnu prilagodbu!

Pravo na razumnu prilagodbu jedno je od prava osoba s invaliditetom koja se najčešće krše. To pravo često podrazumijeva samo minimalne izmjene za koje nije potreban gotovo nikakav trošak. Na primjer, slabovidnoj osobi prilagoditi materijale na razgovoru za posao ako treba ispuniti nekakav upitnik, osigurati pomoć radniku koji ne može sam dizati teške spise, omogućiti češće pauze i slično. A čak i da je trošak veći - da, na primjer, treba uložiti u modernu računalnu opremu za slabovidnu osobu - trebalo bi biti važnije uključiti osobu u socijalni i društveni život nego uštedjeti.

Iako bi načelo razumne prilagodbe trebalo primijeniti čim se uoče teškoće u radu da se spriječi daljnje uništavanje zdravlja, u praksi to izgleda drugačije. Članak 7. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji obvezuje poslodavce da na razgovoru za posao i/ili na poslu osiguraju 'potrebnu i odgovarajuću prilagodbu da bi se osobama s invaliditetom osiguralo zapošljavanje i rad na ravnopravnoj osnovi s drugima'. Međutim, odredba je načelna i nema dodatnih pojašnjenja npr. kako postupiti kada osoba s invaliditetom postavi zahtjev i u kojem trenutku tijekom rada zahtjev postaje obaveza za poslodavca.

Zakon o radu pak sadrži odredbu koja se djelomično tiče osoba s invaliditetom i prilagodbe posla. Članak 41. propisuje pravo zaposlenja na drugim poslovima kod istog poslodavca u slučaju gubitka ili smanjenja radne sposobnosti, no obveza postoji tek kad se pojavi znatno propadanje radnih sposobnosti tijekom rada u postotku propisanom Zakonom o mirovinskom osiguranju. Odredba je vrlo ograničavajuća - radnik mora pribaviti nalaz i samo ako ima takav dokument, poslodavac mu je dužan ponuditi novi ugovor o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban. Međutim, ako dokument nema, poslodavac će vjerojatno odbiti zahtjev, a u slučaju da se to dogodi osoba s invaliditetom može jedino u sudskom postupku tražiti zaštitu od diskriminacije, jer se nadzor nad primjenom spomenute odredbe ZOR-a ne provodi.

- Međutim, iz različitih razloga osobe se rijetko odlučuju na tu opciju - skupi i dugotrajni sudski postupci samo su neki od njih. Mislimo da bi pravo na razumnu prilagodbu trebalo biti predmetom redovnih nadzora uz odvraćajuće i učinkovite sankcije - smatra pravobraniteljica. Pravobraniteljica također smatra da bi trebalo zakonom propisati i obvezati poslodavce na korištenje usluga centara za profesionalnu rehabilitaciju, prenosi InPortal.

Za rad u nepunom radnom vremenu uz subvenciju do pune plaće

Važeći Zakon o radu (čl. 62. 6.) sadrži odredbu koja propisuje da poslodavac radniku isplaćuje plaću i druga materijalna prava razmjerno ugovorenom radnom vremenu. Ako osoba zbog invaliditeta ne može raditi puno radno vrijeme, može raditi kraće. No, u skraćenom radnom vremenu ne može zaraditi punu plaću - dakle, diskriminirana je na osnovu invaliditeta u odnosu na radnike koji mogu raditi puno radno vrijeme.

- Za opisanu situaciju ne postoji zakonsko rješenje. Više puta smo ministarstvu predlagali uvođenje mogućnosti rada u nepunom radnom vremenu za osobe s invaliditetom koje zbog vrste i stupnja svoga invaliditeta nemaju smanjenu radnu sposobnost, ali ne mogu odraditi puno radno vrijeme. Tražimo da se u takvim slučajevima osobama s invaliditetom omogući da rade onoliko vremena koliko im dopušta njihov invaliditet na temelju procjene centra za profesionalnu rehabilitaciju, a da za preostalo vrijeme do punog radnog vremena dobivaju naknadu plaće u vidu subvencije. Na taj način bi bile plaćene kao da rade puno radno vrijeme, a za poslodavca to ne bi bio trošak - objašnjava pravobraniteljica.

Zbog robovanja ustaljenim praksama u organizaciji rada, značajan dio osoba s invaliditetom koje mogu raditi izostavljen je iz sustava rada. Od siječnja do lipnja 2021. preko Zavoda za zapošljavanje zaposlene su samo 1792 osobe, a nezaposlenih osoba s invaliditetom u tom periodu bilo je 6.087. Podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pokazuju da je 44 posto osoba s invaliditetom (oko 263.000) u radno aktivnoj dobi. Zakonsko rješenje poput gore navedenog sigurno bi pomoglo uključiti barem dio osoba s invaliditetom u sustav rada, što ujedno znači i uključivanje u društvo.

- Zbog toga je jako bitno naglasak stavljati na kompetencije, a ne na invaliditet, i primjenjivati individualizirani pristup od trenutka zapošljavanja tijekom cijelog radnog vijeka. Poslodavci koji poštuju različitosti odavno su uvidjeli benefite inkluzivnog radnog okruženja. Različite osobe s invaliditetom pokreću inovacije i rješenja u tvrtki i svijetu izvan poslovnog okruženja. Svojim iskustvom i znanjem pomažu poslodavcima razviti nove proizvode i usluge i doprijeti do šireg kruga kupaca ili klijenata koji koriste njihove usluge. Nefleksibilnost na svim razinama dovodi neminovno do toga da se osobe s invaliditetom ni ne javljaju na natječaje jer im uvjeti nisu prilagođeni, mada osoba posjeduje sve tražene kvalifikacije za radno mjesto. Na ovaj način smo kao društvo olako odbacili preostale radne sposobnosti velikog broja osoba s invaliditetom - smatra pravobraniteljica.

Učinkovitim zakonom protiv diskriminacije

Da sažmemo, ni Zakon o radu ni Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji trenutno ne štite radnička prava osoba s invaliditetom. Time ujedno onemogućavaju zapošljavanje dijela osoba s invaliditetom jer, na primjer, nema adekvatne definicije razumne prilagodbe. Budući da ne dozvoljavaju mogućnost rada u nepunom radnom vremenu uz naknadu, i na taj način onemogućavaju zapošljavanje dijela osoba s invaliditetom. Prema tome, nekoliko je glavnih područja koje bi trebalo definirati Zakonom o radu - razumna prilagodba, fleksibilno radno vrijeme uz naknadu do pune plaće i korištenje usluga centara za profesionalnu rehabilitaciju. Isto tako, treba propisati i redovne kontrole radnih uvjeta i oštrije kazne za one koji krše zakon.

- Učinkoviti, zakonski mehanizmi zaštite protiv diskriminacije u radnim odnosima su neophodni, jer kao društvo još nismo dosegli onu razinu svijesti koja u potpunosti uvažava pravo osoba s invaliditetom na rad - zaključuje pravobraniteljica Anka Slonjšak.

"Smatram da bi svatko od nas trebao dobiti priliku da iz sebe izvuče maksimum", riječi su Vedrana Habela. On je chef, kuhao je za predsjednike, a nudile su se i ponude iz inozemstva.

Diplomirani ekonomist sada već 14 godina drži kuharske radionice i priprema za tržište one kojima rijetko tko daje priliku. "Kad god mi dođe teško onda radim s tom predivnom djecom ili s odraslima. Invaliditet ne možeš birati na dan, dva, mjesec ili godinu dana", istaknuo je Habel.

"Evo zaposlio sam se. Udruga mi je puno pomogla. Maksimalno sam se trudio. O kuhanju sam naučio puno kad sam bio kod njega. Prijatelji smo od kad sam ja tu", rekao je bivši štićenik Viktor. Stotine polaznika učilo je u ovim prostorijama. Pristup - uvijek individualan.

"Pokažu neke svoje afinitete i u tom smjeru im pokušamo maksimalno otvoriti oči. Njih 90 posto danas je trajno zaposleno i radi", pohvalio se Habel. Organiziraju i gastro natjecanje "Amorova žlica" za osobe s invaliditetom, izvijestila je reporterka Dnevnika Nove TV Lara Švigir.

Vedran je pokušao oboriti i Guinnessov rekord. S kolegom je kuhao 60 sati - iz humanitarnih razloga. Još ne znaju jesu li u tome uspjeli - no kaže - manje je važno. "Ako će to pomoći nekom djetetu - da mu osigura školovanje, neka se odma javi neki kuhar pa idemo obarati rekord. Nema uopće problema", rekao je Habel. Sljedeći izazov je šestomjesečni izlet. Kroz europsko gastronatjecanje osoba s invaliditetom proputovat će čak 27 zemalja! 

Na portalu MojPosao trenutno postoji 58 otvorenih oglasa za posao za osobe s invaliditetom, a cijelu listu zanimljivih poslova možete pronaći ovdje.

Smijeh je najbolji lijek za sve - izreka je koju slušamo još od malih nogu. Smijeh je zarazan, 30 puta više se smijemo kada smo u dobrom društvu, on nas opušta, usrećuje te poboljšava naše mentalne funkcije. Prema nekim podacima, žene se smiju više od muškaraca, drugi, pak, smatraju kako smijeh pozitivno djeluje i na imunitet, a neki ga nazivaju i borcem protiv nekih bolesti jer aktivira endorfin, točnije biokemijski spoj koji nas smiruje i pruža nam osjećaj užitka. 

Iako, znanstvena zajednica nikada nije nedvojbeno dokazala je li smijeh doista ljekovit, iz vlastitog iskustva sigurno možemo reći kako nam osmijeh popravlja raspoloženje, a samim time i kvalitetu života.

Lijek protiv stresa

Prije nešto manje od tri godine, švicarski znanstvenici pokušali su ustanoviti kako smijeh utječe na tegobe uzrokovane stresom. Da bi razotkrila utjecaj smijeha na psihofizičke simptome stresa, ekipa stručnjaka s Bazelskog sveučilišta proučila je 41 studenta oba spola prosječne dobi 22 godine. Sudionici su zamoljeni da odgovaraju na pitanja osam puta dnevno tijekom dva tjedna.

Pitanja su im stizala SMS-om u nepravilnim razmacima između osam ujutro i pola deset navečer. Svrha pitanja bila je utvrditi koliko su se puta sudionici smijali, koliko je glasan bio smijeh i što ga je izazvalo. Pored toga, studenti su navodili jesu li od prethodne poruke pretrpjeli stres i kakve im je smetnje uzrokovao – primjerice, mučninu u želucu, glavobolju, uzrujanost, tugu, ljutnju i drugo. Istraživači su utvrdili da su simptomi stresa bili blaži što se ispitanik češće smijao, dok glasnoća i intenzitet smijeha nisu imali utjecaja, a sudionici su se prosječno smijali 18 puta dnevno. 

Za razliku od stresa koji u našem organizmu stvara toksične tvari koje mogu dovesti do oštećena organa, lošeg psihološkog stanja i narušavanja imuniteta, smijeh ne samo što suzbija proizvodnju stresnih hormona, nego potiče lučenje endorfina i enkefalina, koji podižu raspoloženje i ublažavaju uzrujanost i napetost. Tko češće nalazi razloga za smijeh, bolje je zaštićen od depresije i anksioznosti. Kad je organizam u stanju spokoja imunosni sustav stvara više obrambenih stanica koje se bore protiv patogena i abnormalnih promjena na tkivima. Jedan napad krepkog smijeha unosi više kisika u krvotok, poboljšava srčanu i krvožilnu funkciju, spušta povišeni krvni tlak i opušta napete mišiće na 45 minuta.

Upravo iz tog razloga, baš na današnji Svjetski dan smijeha, pronađite sebi drage osobe, opustite se i smijte se kako bi vam ostatak “depresivnog siječnja” bio što lakši i zabavniji. 

Prve poslovne korake napravio je tijekom srednjoškolskih dana, kada je zajedno s ocem osmislio softversko rješenje kojim je čitavom nizu liječničkih ordinacija diljem Slavonije olakšao svakodnevno poslovanje. Opremljen tim vrijednim obiteljsko-poslovnim iskustvom, koje opisuje kao ‘odličan partnerski odnos’, otisnuo se u Zagreb kako bi upisao Fakultet elektronike i računarstva te stekao nova znanja, vještine te poznanstva.

I ono najvažnije, shvatio što točno želi raditi u životu. 

Suprotno očekivanjima, sve navedeno nije postigao za vrijeme nastave, u FER-ovim predavaonicama, već nekoliko koraka dalje. U KSET-u. Na ovom za njegovu karijeru sudbonosnom mjestu, na kojem će poput mnogih kolega provesti nezanemariv dio studentskog života, zbližio se s ljudima s kojima će ubrzo, prije završetka fakulteta, krenuti ispisivati početne stranice jedne od najuspješnijih poslovnih priča u Hrvatskoj.

One tvrtke Infinum.

On je Nikola Kapraljević, strastveni zaljubljenik u automobile i salsu te CEO Infinum-a, kompanije posvećene razvoju digitalnih proizvoda (i koječemu još), koja posljednjih godina niže uspjeh za uspjehom. Od osjetnog povećanja prihoda, širenja na nova tržišta te akviziranja tvrtki u kojima vide potencijal za nadogradnju i rast, preko pokretanja novih tvrtki i zapošljavanja velikog broja novih kolega pa sve do ostvarivanja suradnji s nekim od najpoznatijih svjetskih brendova.

I ne samo to, riječ je o kompaniji sretnih i zadovoljnih radnika, što potvrđuje i ovogodišnji izbor Najboljih poslodavaca u Hrvatskoj. Uz infinum, mjesto na pobjedničkom postolju našle su i tvrtke Porsche Digital Croatia i The Productive Company, kojima je Infinum osnivač ili suosnivač.

Infinum će uskoro proslaviti 18 godina uspješnog postojanja, a kroz čitavo to vrijeme, od početnih, 'dječjih' koraka do današnje zrelosti i skorašnje punoljetnosti, s tvrtkom je rastao i Nikola Kapraljević.

Krenuo je kao android developer, s vremenom je promijenio niz uloga, a od prošle godine obnaša dužnost CEO-a.

Kroz četrdesetak minuta razgovora, Nikola nam je otkrio kako je izgledala putanja njegove karijere, što je sve potrebno da bi se uspješno vodila jedna od najuspješnijih tvrtki u Hrvatskoj, uspijeva li i na koji način uskladiti privatni život i poslovne obveze te zašto su Infinumovi teambuildinzi najbolji na svijetu.

• Uz podršku UNICEF-a osnovana je Banka humanog mlijeka čime je omogućena poboljšana skrb za prijevremeno rođene i teško bolesne bebe kojima je darovano majčino mlijeko i hrana i lijek.  
• UNICEF je unaprijedio dostupnost potpomognute komunikacije i programa rane intervencije za djecu s teškoćama u razvoju i složenim komunikacijskim teškoćama. Za 56 ustanova osigurana je vrijedna oprema; za rad s djecom je educirano 481 logopeda, rehabilitatora i terapeuta, kao i dodatnih 500 stručnjaka za pružanje usluga rane intervencije na daljinu važnih za obitelji djece s teškoćama koje nemaju pristup uslugama zbog udaljenosti, troškova i prijevoza, posebno u okolnostima pandemije. 
• Osim ulaganja u sveučilišne programe UNICEF je opremio pet inkluzivnih učionica na sveučilištima u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Puli i Rijeci, u kojima se godišnje educira 1.500 odgojitelja i 1.500 učitelja.
• Kampanja „Svako dijete treba obitelj“ rezultirala je povećanim interesom za udomiteljstvo djece. UNICEF je razvio standardiziranu edukaciju za buduće udomitelje i udomiteljima  najmlađe djece osigurao financijsku potporu za nabavu potrebne opreme.
• Dani medijske pismenosti od 2018. godine okupili su više od 72 tisuće djece i odraslih na brojnim događanjima, a razvijeni edukativni materijali namijenjeni dječjim vrtićima, osnovnim i srednjim školama do sada imaju gotovo 800 000 preuzimanja. 
• UNICEF s partnerima provodi treću fazu pilot programa EU Jamstvo za svako dijete koji je pokrenula Europska komisija, kojom se osigurava pristup zdravstvenoj skrbi, obrazovanju, uslugama, adekvatnom smještaju i kvalitetnoj prehrani za najugroženiju djecu, kako bi se iskorijenilo dječje siromaštvo i socijalna isključenost. Izgradnjom i uspostavljanjem pet centara za djecu i obitelj u Međimurskoj županiji osigurat će se pristup kvalitetnim uslugama podrške i zaštite za djecu. 
• Mladi iz cijele zemlje sudjelovali su u UPSHIFT radionicama na kojima su stekli nova znanja, razvili vještine te osmislili brojne projekte s ciljem unapređenja svojih lokalnih zajednica.
• Kroz pandemiju koronavirusa UNICEF je pružao podršku svim ključnim sustavima koji se brinu o zdravlju, obrazovanju i zaštiti djece. 
• UNICEF je pružio podršku djeci i obiteljima nakon potresa 2020. godine, uloživši ukupno 2,8 milijuna kuna za nabavljanje potrebne higijenske, zaštitne i infrastrukturne opreme, poput 13,5 tona zaštitnih cerada za obiteljske kuće i ustanove koje se brinu o djeci; 
• Uz podršku donatora, UNICEF je osigurao do sada više od 13 tisuća terapija za djecu predškolske dobi s teškoćama u razvoju u Maloj kući Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije, kao i pružanje psihosocijalne podrške za učenike, učitelje i stručne službe iz 29 osnovnih i srednjih škola u Sisačko-moslavačkoj županiji. 

UNICEF nastavlja ostvarivati rezultate i važna postignuća za djecu ponajviše uz pomoć svojih redovnih donatora – Čuvara djetinjstva.

Donirajte i vi jednostavno i postanite dio najljepše vizije: sretnijeg sutra za svako dijete!

Pokrenite mjesečnu donaciju već danas na unicef.hr/doniraj

Svi smo sreli nekoga tko zrači samopouzdanjem. Takve osobe uđu u prostoriju i odmah ovladaju njome. Iznose svoje ideje ne brinući o tome da bi mogle biti odbijene. I sretni su što upoznaju nove ljude koje mogu dodati u svoju mrežu kontakata. Jeste li se ikada zapitali kako su došli do toga?
“Samopouzdanje je nešto što nosimo u sebi”, kaže za portal Fast Company Roz Usheroff, predsjednica Instituta Usheroff, konzultantica za liderstvo i brendiranje. “Samopouzdani ljudi su vjerodostojni bez iznimke. Oni se pitaju: što sve mogu ostvariti ako se ne bojim?”.

Neki su ljudi prirodno puni samopouzdanja, no samopouzdanje možete steći i poboljšati ako prakticirate sljedećih pet navika, piše portal točka na i.

Oni uvijek uče i istražuju

Učenje novih stvari proširuje vaš način razmišljanja, a samouvjereni ljudi znatiželjni su i vole istraživati, kaže Angeli Gianchandani, profesorica marketinga na Sveučilištu New Haven i osnivačica Mobility Girl, platforme osmišljene da kroz trening, vodstvo i mentorstvo razvija kreativnost i inovativnost kod mladih kako bi ih pripremila da postanu poslovni odnosno industrijski lideri.

“Oni su strastveni čitatelji i usredotočeni su na brigu o sebi, pronalaze vrijeme za meditaciju i vježbanje kako bi potaknuli svoj um”, kaže ona. “Njihove ideje i mašta, sposobnost da razmišljaju izvan uobičajenih okvira, su ono što ih izdvaja.”

Samopouzdani ljudi se razvijaju kroz kontinuirano ulaganje u izgradnju povjerenja, dodaje Usheroff. “Samouvjereni ljudi ne ovise samo o prirodnom talentu, već o učenju novih vještina kroz ustrajnost i praksu”, kaže ona. “Oni se ne ustručavaju promijeniti mišljenje na temelju novih saznanja ili okolnosti. Neuspjeh je za njih prilika za učenje, prihvaćaju posljedice i dijele svoja iskustva.”

Oni su hrabri

Samouvjereni ljudi ne boje se pitati za savjet. “Lako im je priznati kada nešto ne znaju jer to ne vide kao slabost”, kaže Usheroff.

Biti hrabar znači ne misliti da smo savršeni, kaže Jonathan Alpert, autor knjige “Be Fearless: Change Your Life in 28 Days”. “Ljudi često ne čine nešto jer misle da to treba učiniti savršeno. Razmišljaju o tome kako pristupiti stvarima, kako se ponašati u određenoj situaciji ili kako reći nešto do te mjere da postanu tjeskobni te radije ne poduzimaju ništa ili to čine s manjkom vjere u samog sebe.”

Nasuprot tome, samopouzdani ljudi prihvaćaju da su ranjivi.

Znaju obuzdati svoje unutarnje kritičare

Unutarnji kritičar ponekad vas može natjerati da se više trudite, ali ponekad vas sprječava da riskirate, kaže dr. Michele Patterson Ford, psihologinja i viša predavačica psihologije na Dickinson Collegeu. Samouvjereni ljudi znaju kada su te unutarnje misli korisne ili štetne.

“Radi se o tome da vodite računa o negativnim mislima u vašem umu i da ih tretirate samo kao takve, kao misli – a ne istine – koje vam mogu pomoći da određene spoznaje shvatite manje ozbiljno”, tumači Patterson Ford.

Suosjećanje prema samom sebi i svojim problemima također pomaže u izgradnji samopouzdanja.

“Nedavna istraživanja pokazala su da je suosjećanje prema samom sebi povezano sa samopouzdanjem”, kaže Patterson Ford. “Poznavati svoje vrijednosti važna je komponenta osjećaja samopouzdanja. Suosjećanje prema samom sebi može pak pružiti osjećaj samopouzdanja bez potencijalnog preuveličavanja svog samopouzdanja na razinu egoizma. Suosjećajna strana ograničava osjećaj zaokupljenosti samim sobom.”

Prihvaćaju neugodu

Neugoda je znak napretka, a samopouzdani ljudi je prihvaćaju. “Oni koji izazivaju nelagodu sposobni su postići više, preuzeti značajnije rizike i probiti prepreke. Otvoreni su za suočavanje s novim izazovima”, kaže Gianchandani. “Neugoda je oblik vlastitog rasta, nešto što nas potiče da psihički prevladamo strah.”

Osjećati neugodu znači eliminirati način razmišljanja ‘što ako’, kaže Alpert. “Takav način razmišljanja destabilizira vaša uvjerenja, unosi sumnju u vaša razmišljanja i narušava vaše temelje. Kad god počnete razmišljati ‘što ako’, promijenite razmišljanje u ‘ja hoću’.”

Ne ustručavaju se javno govoriti

Jednostavno rečeno, samouvjereni ljudi voljni su govoriti i nešto reći, kaže Alpert. “Svatko tko je ostavio trag u ovom svijetu progovorio je, predstavio svoje ideje i iskoristio priliku. Usudite se izgovoriti ono u što vjerujete. Mogli biste biti ugodno iznenađeni onim tko vas sluša i tko je impresioniran vašim samopouzdanjem da podijelite svoje ideje.”

Alpert kaže da će uvijek biti skeptičara i ljudi koji sumnjaju u vas, ali nemojte dopustiti da vas to spriječi da progovorite, riskirate i radite ono u što vjerujete. “Kritika znači da ste ljude potaknuli na razmišljanje”, kaže on. “Mnogi koji su poduzeli samouvjerene i hrabre korake suočili su se s otporom. Ostanite usredotočeni na ono u što vjerujete i kročite naprijed.”

Izvor: točka na i

“Od kada pamtim, pomaganje drugima dio je mene.” - riječi su koje su Izabelu Müller još u ranoj mladosti odvele u volonterski svijet. 

Svoje prve korake, ova mlada i nasmijana djevojka, napravila je u osnovnoj školi, a kako nam otkriva, pravu avanturu doživjela je u srednjoj školi kada je u njen život ušla jedna divna profesorica. Za Izabelu ona nije bila samo osoba od koje će dobiti potrebna znanja i vještine, nego pozitivni primjeri i putokaz, u tada, još nepoznati svijet. 

“Svoje prve korake napravila sam preko volonterske skupine „Mladost volontira sa srcem“ s kojom sam provela predivne četiri godine”, kazala je.

Najveći broj volonterskih sati provela je u Varaždinskoj bolnici gdje se družila s djecom s posebnim potrebama, a povremeno je znala odlaziti i u starački dom. 

“Bio je to dugoročni oblik volontiranja. Minimalno jednom do dva puta tjedno svoje vrijeme posvetila bih drugima. Kada vidite da ste s malim stvarima nekome uljepšali dan, preplavi vas osjećaj sreće koji vam nitko ne može platiti”, dodala je.
 
Sličnim putem krenula je i naša druga sugovornica Ana Brajko, koja se u volonterski svijet uputila u studentskim danima. Svoje vrijeme i pažnju, posvetila je udruzi koja se bavi poboljšanju kvalitete života djeca s teškoćama u razvoju. 

“Svidjelo mi se što se udruga bavi i poboljšanjem kvalitete života djece s teškoćama u razvoju. Oni su skupina društva koja je na neki način zakinuta za aktivnosti koje su nama svakodnevne i pristupačne, poput odlaska u kino, kazalište, razne sportske aktivnosti i slično”, ispričala nam je Ana.

Nešto što mi svi uzimamo zdravo za gotovo, ističe Ana ova djeca ne doživljavaju tako. Vrijeme koje je provela s njima otvorilo je oči i pokazalo koliko joj je život zapravo jednostavan.

“Svi mi  „kukamo“ zbog nečega, iako nam je dobro u životu. Uvijek nađemo nešto oko čega smo nezadovoljni. I ja sam prije bila takva. Volontiranje me naučilo da u životu treba biti zahvalan na svemu. Na novom danu, satu i vremenu koji imamo jer toliko je malo potrebno za sreću”, nadovezala se Izabela.

Upravo je ovaj dan, obojen bojama Mundijala, posvećen volonterima koji su svoje vrijeme odlučili posvetiti drugima. Još davne 1985. godine opća skupština Ujedinjenih naroda 5. prosinca proglasila je Međunarodnim danom volontera, a sve s ciljem jačanja vidljivosti rada volontera i svih njihovih aktivnosti, kako na lokalnoj, tako i nacionalnoj i međunarodnoj razini. Dan je to koji nas podsjeća da svaki novi dan donosi priliku da kroz volontiranje pokrenemo promjene u zajednici u kojoj živimo.

“Mi kao društvo imamo veliku odgovornost da svoju okolinu osvijestimo o tome da su osobe s invaliditetom i općenito svi oni kojima je naša pomoć potrebna isto dio društva. Mi smo ti koji trebamo raditi na inkluziji kako bi oni postali i jednakopravni članovi zajednice”, poručila je Ana.

Volontiranje nas ispunjava, utječe na nas na jedan poseban način, uči nas da mi nismo centar svijeta i da je pažnja i vrijeme koju možemo posvetiti jedno drugome nešto neprocjenjivo, složile su se cure. Iskustvo je to koje bi svatko od nas trebao bar jednom u životu proći.

“Kroz volontiranje čovjek ima priliku naučiti puno o sebi i o svemu što ga okružuje. Kada pomažete nekome i kada odvojite svoje vrijeme za neku dobru svrhu, osjećaj zahvalnosti je zaista poseban. Često upadnemo u svakodnevne aktivnosti ( posao, obitelj, prijatelji) i u toj svakodnevici ne razmišljamo o stvarima koje nas okružuju, nego nam se naši problemi čine kao najveći, ali kroz volontiranje čovjek osvijesti prvo koliko treba biti zahvalan na svemu što ima” zaključila je Ana.

Jer tako je malo potrebno za sreću, a nečiji osmijeh najbolji je poklon koji možete dobiti…

1. Kupovina božićnih darova (obavljena)
2. Sastojci za francusku salatu (kupljeni i smješteni u hladnjak) 
3. Organizacija božićne zabave (sve je spremno, jedva čekamo). 

• 2+1 gratis PR članak na naslovnici portala koju mjesečno pregleda preko 800.000 korisnika 
• 2+2 gratis PR članka u kategoriji Vijesti 
• 2+1 gratis Facebook kampanja na MojPosao Facebook stranici ili na specijaliziranoj MojPosao u turizmu Facebook stranici

Međunarodni dan osoba s invaliditetom obilježava se 3. prosinca, a povijest obilježavanja seže još u listopad 1993., kada je Glavna skupština Ujedinjenih naroda usvojila rezoluciju kojom je taj dan proglašen Međunarodnim danom osoba s invaliditetom. Prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, osobe s invaliditetom smatraju se pojedinci koji imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na jednakoj osnovi s drugima. Ovaj dan diljem svijeta obilježava se na različite načine, od likovnih i ostalih umjetničkih izložbi, pa sve do prosvjeda kojima se želi ukazati na teškoće u svakodnevnom životu osoba s invaliditetom.

Hrvatska je bila treća zemlja u svijetu koja je ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, a prema posljednjim podacima Registra o osobama s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Lijepoj našoj živi 508.350 osoba s invaliditetom, od čega je 60 posto muškaraca i 40 posto žena.

I dok osobe s invaliditetom u svom svakodnevnom životu nailaze na brojne prepreke, nažalost one ih, u istoj mjeri muče, i u poslovnom svijetu. Iako je stanje na tržištu i zaposlenost osoba s invaliditetom ove godine nešto bolja, brojni poslodavci, ali i radnici takvim osobama i dalje ne pružaju jednake mogućnosti. Da su brojne akcije kojima je cilj bio podići svijest javnosti urodile plodom, pokazuju nam posljednji podaci HZZ-a prema kojima je od 1. siječnja do 30. lipnja ove godine zaposleno 1.720 osoba s invaliditetom, što je rast od 12,5 posto u odnosu na prošlu godinu. 

Također, vidljivo je i povećanje u ukupnom udjelu osoba s invaliditetom u odnosu na sve zaposlene za 0,6 posto. Od ukupnog broja zaposlenih osoba s invaliditetom, gotovo polovica (44,5 posto) pripada dobnoj skupini od 15 do 29 godina. Ako pogledamo spektar djelatnosti u kojima su osobe s invaliditetom najčešće zaposlene, vidljivo je da ih je najviše u djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanju hrane (16,3 posto), prerađivačkoj industriji (15,2 posto) i javnoj upravi i obrani te obveznom socijalnom osiguranju (14,7 posto).

Nije sve tako crno

Te male, ali značajne pomake na bolje, osjetio je i naš sugovornik Franjo Andrijević koji nam je otkrio kako unatoč svom invaliditetu kroz život nije nailazio na puno predrasuda. 

“Imam urođenu aplaziju desne šake i mogu reći da ni u svojim mlađim danima nisam imao nekih većih problema. Društvo u kojem sam odrastao uvijek me je dobro prihvaćalo. Ni u školi nisam imao nekih većih problema, svi su se prema meni odnosili kao i prema svakom drugom pojedincu, a slična situacija snašla me i na tržištu rada”, kazao nam je Franjo.

Kako prepričava, na njegovom prvom razgovoru za posao, poslodavac nije veliku pažnju posvećivao njegovom invaliditetu već ga je zanimalo što on zna te kako svojim znanjem i vještinama može doprinijeti kompaniji. 

“Do sada sam bio na ukupno tri razgovora za posao, a samo jednom su me pitali jesam li siguran da mogu obavljati posao jer se radilo o slaganju artikala na police dućana”, dodao je.

Iako iz vlastitog iskustva ne može reći da je naišao na puno predrasuda, simpatični i pomalo samozatajni Franjo, ističe kako diskriminacija osoba s invaliditetom uvelike ovisi o vrsti invaliditeta. 

“Mogu reći kako sam ja sretnik koji nije nailazio na diskriminaciju i predrasude. No, smatram kako bi poslodavci osobama s invaliditetom trebali dati priliku, bez obzira na to koju vrstu invaliditeta imaju. Svi smo mi u konačnici jednaki i želimo, na ovaj ili onaj način, doprinijeti zajednici u kojoj živimo”, zaključio je Franjo.

I upravo je ta jednakost, šansa za pronalaskom svog mjesta pod suncem ono čemu bi svi trebali tražiti i ono što bi svi trebali na isti način dobiti. Kako je poznati fizičar Albert Einstein jednom rekao: “Pred Bogom smo svi isti. Svi smo jednako mudri, ali i jednako glupi” - pa zašto bi onda na tržištu rada stvari bile drugačije!?

Predstavnici Sam's Cluba, podružnice američkog Walmarta, naručili su 17.670 primjeraka Chattera 2.0, novog edukacijskog proizvoda CircuitMessa. Vrijednost je ove narudžbe 1.325.000 dolara (skoro 10 milijuna kuna).

"Pri odabiru asortimana za naše dućane, uvijek se vodimo time da pronađemo one artikle koji su inovativni i nude iznimnu vrijednost za naše kupce. Vrijednost ovog proizvoda je u tome što djeci pomaže da urone u svijet STEM-a i telekomunikacija te nauče vrijedne vještine koje će im pomoći da se pripreme za poslove budućnosti", istaknuo je predstavnik Sam’s Cluba Cole Powell, objavio je index.hr. 

Chatter 2.0 bit će u ponudi u Americi već krajem godine, a prodavat će se po cijeni od 99.98 američkih dolara (oko 725 kuna) u 589 prodavaonica Walmartovog Sam’s Cluba. Osim što će otvoriti vrata za daljnji razvoj CircuitMessa, suradnja Gajšakovog start-upa i Walmarta velika je promocija i za Hrvatsku. 

Gajšak ističe kako je posebno ponosan što će se u domovima diljem "tehnološki napredne Amerike, STEM ovoga Božića učiti uz pomoć proizvoda proizvedenih u Hrvatskoj". Usprkos krizi na tržištu komponenata, koja je posljednjih mjeseci potresala proizvođače elektronike, direktor CircuitMessa navodi da su uspjeli nadići sve prepreke.

Gajšak dodaje kako je ovo posljednji u nizu CircuitMessovih projekata koji je "u svojim nastojanjima da postane prepoznatljiv svjetski brend STEM igračaka posljednjih godina razvio razne elektroničke uradi-sam proizvode za djecu". 

"2022. je bila teška godina za sve proizvođače elektronike, pa tako i za nas. Covid, rat u Ukrajini i problemi na tržištima čipova su uzrokovali kašnjenja u tokovima nabave i to se odrazilo na određene projekte kao što je CircuitMess Batmobile koji razvijamo u suradnji s Warner Brosom", objašnjava Gajšak. 

"Međutim, uspjeli smo nadići sve te poteškoće i radimo dalje punom parom. Trenutno nam je u fokusu finaliziranje projekta CircuitMess Batmobile te ćemo ga u narednim tjednima isporučiti našim vjernim kupcima koji su ga strpljivo čekali", navodi Gajšak.

O Albertu Gajšaku, njegovom poslovnom putu te razvoju CircuitMessa više smo doznali lani, tijekom njegovog gostovanja u MojPosao podcastu.

photo: CircuitMess

Izvor: Index

Rod: ženski. Zanimanje: znanstvenik. U hrvatskom jeziku zanimanja su ‘rodno obojena’, za razliku od neutralnijeg engleskog u kojem su, primjerice, scientist, singer, teacher, oznake oba roda. Mogli bismo reći da je hrvatski jezik diskriminatoran prema ženama i ne bori se za ravnopravnost žena. U javnom govoru i pismu standard je muški rod, a nerijetko će se u medijima pročitati sintagme poput “žene znanstvenici” ili “žene građevinari”, da bi se naglasilo da je riječ o ženama. Nije dovoljno reći samo znanstvenice, građevinarke ili vodoinstalaterke.

Treba ispred staviti “žene” i prebaciti zanimanje u muški rod da bi se naglasilo da je riječ o nečem drugačijem, nečem na što treba usmjeriti pažnju jer… neobično je imati znanstvenice, građevinarke, vodoinstalaterke, piše women in adria?

Raste broj znanstvenica

Ovakvom pisanju doprinosi zapravo stereotipna podjela na muška i ženska zanimanja. Da, postoje zanimanja u kojima su pretežno muškarci i ona u kojima su pretežno žene, ali ne treba od toga stvarati standard. Znanstveno područje, primjerice, ‘tradicionalno’ je muško područje. Ali zašto? Je li to zato jer žene nisu dovoljno pametne i sposobne da budu znanstvenice? Naravno da nije. Je li to zato što su žene kasnije dobile prava i mogućnosti školovanja? Pa, možda i je. Tvrditi ne mogu, ali imalo bi smisla, zar ne?

Dok su žene došle do toga da se mogu školovati, muškarci su već izgradili svoj svijet, a onda su one došle u ‘njihov’ svijet. Takva je percepcija i dan danas. Vodoinstalater je muškarac, kao i automehaničar i strojar, rudar. Žene koje se time bave uokvirene su kao žene u muškim zanimanjima. Ipak, stvari se mijenjaju, a znanstveno područje, tradicionalno muško, moglo bi uskoro biti žensko.

U pola stoljeća, od 1960. do 2013., broj znanstvenica rapidno je porastao. U biološkim znanostima porast je s 28 posto na 49 posto, u kemiji s 8 posto na 35 posto i s 3 na 11 posto u fizici i astronomiji. Pomak je vidljiv, stvaran i ono što je najvažnije – percipiran. Jer, ako svi imaju isto/slično mišljenje o nečemu – onda tako i je. Pa čak i ako nije. Bitno je kako javnost percipira. A tko je ta javnost? Bilo tko i svi mi. A u ovoj priči, to su – djeca.

Ravnopravnost žena: Što ih je više, bolji su poslovni rezultati

Ljut čovjek, pijan čovjek i dijete uvijek govore istinu. Tako se barem kaže. Djeca su najiskreniji članovi društva. I zato raduje vidjeti istraživanje da je za više od 30 posto porasla percepcija znanstvenika kao žena u očima djece. Naime, kada se od njih traži da nacrtaju znanstvenika, djeca školske dobi u Sjedinjenim Američkim Državama sve više crtaju žene. U 1960-ima i 1970-ima manje od 1 posto učenika predstavljalo je znanstvenike kao žene. Ali postotak žena u skicama “nacrtaj znanstvenika“ porastao je tijekom vremena, dosegnuvši čak 34 posto do 2016. Ako se fokusiramo na učenice, u prošlom desetljeću više od polovice djevojčica je crtalo znanstvenice, izvješćuju istraživači u Child Development.

Zašto nam je to bitno? Jer promjenom percepcije o ‘muškim’ i ‘ženskim’ zanimanjima potiče se raznolikost, a raznolikost znači bolje poslovne rezultate. Naime, timovi u kojima ima i muškaraca i žena pokazuju se boljima i uspješnijima. Timovi s većim postotkom žena postižu bolje rezultate izgradnjom značajnih odnosa i stvaranjem uspješnih radnih procesa, piše Gender Action Portal.

Od potplaćenosti do ravnopravnosti žena u znanosti

Također, možda napokon dođe i do ujednačavanja plaća među spolovima. Iako se o tome rijetko priča, tek na portalima specijaliziranima za žene, žene su potplaćene u odnosu na muškarce. To je činjenica koju ne treba zaboravljati i jedan od ključnih dokaza da spolna ravnopravnost, odnosno ravnopravnost žena još uvijek ne postoji, već se i dalje izgrađuje. Razlike u plaćama itekako su vidljive u znanstvenim područjima.

Profesorice znanosti plaćene su tisućama funti manje od svojih muških kolega unatoč tome što obavljaju iste dužnosti. Independent piše da su u Britaniji žene u prosjeku godišnje plaćene oko 50.000 kuna manje nego muškarci za sveučilišno profesorsko mjesto u znanosti, a u nekim akademskim institucijama kao što su Sveučilište Bristol i London School of Economics (LSE) razlika može biti i više od 180.000 kuna.

U LSE-u, primjerice, 50 profesora na odjelima matematike, geografije i ekonomije zarađuje u prosjeku milijun kuna godišnje, a devet profesorica na istim odjelima zarađuje prosječnu godišnju plaću od 824.000 kuna. Em ih je manje, em su slabije plaćane za isti posao.

Izvor: women in adria