Jason Dana, asistent na Katedri za menadžment i marketing Yale fakulteta za menadžment, opisuje zanimljivo iskustvo selekcijskog postupka svoje prijateljice i eksperiment koji dovodi u pitanje ulogu intervjua za posao.
"Moja prijateljica jednom je imala neobično iskustvo razgovora za posao. Uzbuđena radi moguće radne pozicije, stigla je na razgovor pet minuta ranije i recepcionar ju je odmah uveo u sobu gdje su je čekali ispitivači. Nakon prijateljskog razgovora, dobila je posao. Kasnije, jedna od ispitivačica mojoj je prijateljici rekla da je bila impresionirana činjenicom kako je tako mirna, unatoč tome što je čak 25 minuta zakasnila na razgovor!
Naime, ispostavilo se da su mojoj prijateljici pogrešno javili kada intervju počinje, a ona je ostala smirena jer i nije znala da je zapravo zakasnila. Moja prijateljica nije tip osobe koja bi ostala smirena u slučaju da stvarno kasni, ali ispitivači su stekli drugačiji dojam. Naravno, jednako su tako mogli zaključiti da je njezino smireno ponašanje odraz neozbiljnosti. Kako god bilo, pogrešno su pretpostavili da njezino ponašanje tijekom razgovora ukazuje na to kakva će biti njezina kvaliteta rada na poslu."
Kada dobra ideja postane loša praksa
Jason Dana, asistent na Katedri za menadžment i marketing Yale fakulteta za menadžment, upozorava je ovo raširen problem: poslodavci vole koristiti slobodnu formu intervjua i nestrukturirane razgovore u pokušaju da 'upoznaju' kandidata. Takvi ispitivači su popularni u, primjerice, obrazovnim ustanovama jer na taj način rade odmak od testova i drugih standardiziranih formi prilikom procjene kvalitete studenta. Ali problem je što u slučaju Jasonove prijateljice ispitivači uglavnom formiraju snažne ali nedovoljno definirane dojmove o kandidatima, pritom nerijetko otkrivajući više o sebi nego o samom kandidatu.
Ljudi koji proučavaju osobni rast i razvoj pojedinca kroz psihologiju dobro znaju o čemu se radi. Primjerice, 1979. godine pravna procedura u Teksasu nalagala je da Medicinsko sveučilište u Houstonu poveća broj polaznika za 50 studenata. Međutim, potencijalnih 50 studenata koje je škola pozvala na razgovor bili su odbijeni! Tim istraživača proučavao je ovaj slučaj i utvrdio da su potencijalni studenti po pitanju određenih profesionalnih vještina bili podjednako dobri kao i postojeći studenti. Drugim riječima, procjena ispitivača tijekom intervjua nije bila mjerodavna.
Važni podaci u sjeni nevažnih informacija
Istraživanje na kojem je Dana osobno sudjelovao s dvojicom kolega pokazuje da ispitivači imaju još jedan, daleko veći problem: mogu biti štetni te umanjiti utjecaj drugih, mnogo važnijih informacija o samom kandidatu.
Navodi primjer eksperimenta u kojem su on i njegov tim zamolili skupinu studenata da intervjuiraju druge studente i temeljem toga naprave procjenu prosjeka njihovih ocjena u nadolazećem semestru.
Procjena prosjeka trebala se temeljiti na intervjuu, studentskom rasporedu i dosadašnjem prosjeku ocjena (koji je ujedno i najrelevantniji podatak za predviđanje budućih ocjena).
S ciljem predviđanja daljnjeg prosjeka ocjena, studenti-ispitivači morali su predvidjeti i kakav će biti uspjeh studenata koje nisu imali priliku upoznati. Jedini podatak koji su u ovom slučaju imali na raspolaganju bio je raspored studenata te njihov dosadašnji prosjek ocjena.
Po završetku eksperimenta, ispostavilo se da su predviđanja temeljem dosadašnjeg prosjeka ocjena bila točnija za onu skupinu studenata koje studenti-ispitivači nisu upoznali. Intervjui su, dakle, bili kontraproduktivni.
Ovdje nije kraj lošim vijestima
Bez znanja studenata-ispitivača, studenti-kandidati dobili su zadatak da nasumce odgovaraju na pitanja tijekom intervjua. Iako su studenti-ispitivači dobili naputak da mogu postaviti bilo koje pitanje koje im padne na pamet, dio njih zamoljen je da se pritom fokusiraju na pitanja koja traže da/ne odgovore. U polovici intervjua studenti-kandidati zamoljeni su da odgovaraju iskreno na takva pitanja, dok je druga polovica njih dobila zadatak odgovarati nasumce, ali po točno zadanom redoslijedu.
Iznenađujuće, nijedan ispitivač nije prijavio da je primijetio kako sudjeluje u intervjuu gdje kandidati na pojedina pitanja odgovaraju identično. Još više iznenađuje podatak da su studenti, koji su sudjelovali u kategoriji unaprijed definiranog intervjua, smatrali kako su bolje upoznali kandidate od skupine studenata koja je sudjelovala u iskrenim intervjuima!
Ključ ovog apsurda i opet se krije u psihologiji: ljudi nemaju problema s uključivanjem bilo koje informacije u suvisli razgovor. To je slučaj, kao i kod Jasonove prijateljice s početka priče, čak i onda kada informacija nije točna. To je također slučaj, kao i u eksperimentu sa studentima, čak i onda kada su informacije izrečene nasumce. Ljudi se ne mogu oduprijeti određenim signalima, čak i kada u komunikacijskom kanalu postoji očiti šum.
Veliko finale eksperimenta
Nakon svega, istraživači su studentima-ispitivačima objasnili što su učinili i do kojih su otkrića došli.
Zatim su ih zamolili da navedu koje bi informacije voljeli imati prilikom predviđanja prosjeka ocjena: one iz iskrenih intervjua, intervjua u kojima su kandidati odgovarali nasumce ili informacije iz intervjua općenito. Zanimljivo, informacije iz intervjua općenito studenti su stavili na posljednje mjesto. Većina je izjavila kako bi svoja predviđanja radije temeljili na intervjuu za koji znaju da je bio izložen odgovorima nasumce, nego da svoja predviđanja moraju temeljiti isključivo na podacima kao što su raspored i ocjene.
Eto, toliko je veliko čovjekovo samopouzdanje: misli da ima sposobnost izdvojiti dragocjene informacije iz razgovora licem u lice te ima osjećaj da to jednako kvalitetno može učiniti čak i onda kada ne sudjeluje u potpuno iskrenom razgovoru. Ali to nije istina.
Što se može učiniti po ovom pitanju?
Jedna je mogućnost uputiti ispitivače da svim kandidatima postavljaju ista pitanja kako bi proces intervjua bio što pouzdaniji i korisniji za predviđanje poslovnog uspjeha. Alternativno, ispitivači se tijekom razgovora mogu fokusirati isključivo na profesionalne vještine kandidata, kako bi izbjegli zamku čavrljanja o osobnim temama.
Istina je da nestrukturirani intervjui neće samo tako nestati iz prakse. Do tada, bilo bi dobro da se skromno odnosimo prema uvjerenju da naša procjena nečije simpatičnosti pruža pouzdanu procjenu o sposobnosti koju možemo očekivati od tog kandidata jednom kada stupi u radni odnos.
