I ondje je puno ljudi na minimalcu, kaže Višnjevčanka Vlatka Benc.
Posjet obitelji u Kanadi davne 1987. godine 50-godišnjoj Vlatki Benc bio je preokret koji će trajati sljedećih deset godina.
Umjesto da se sa suprugom vrati u Višnjevac, ta je učiteljica engleskoga jezika svoju hrvatsku adresu zamijenila onom u Oakvillu i kaže kako se ne može načuditi tolikom interesu hrvatskih građana za Kanadu.
"Moj je suprug smatrao da je tamo ljepši život pa smo ostali, iako moram priznati da sam mjesec dana plakala za obitelji koju sam ostavila u Hrvatskoj. On je postavljao rigips-ploče, a ja sam imala nešto više sreće i dobila posao u jednoj klinici na mjestu recepcionara. Radila sam i do 50 sati tjedno, a suprug doslovce od jutra do mraka, no ni razdvojenost tijekom tjedna nije ništa spram nesigurnosti koju svaki tamošnji radnik i te kako osjeti. Najgore je u građevini, danas možeš zaraditi 800 dolara, a sljedeći mjesec ni jedan", priča Vlatka i dodaje da u Kanadi nije ništa bolje živjela nego što živi sada. Štoviše, plaća recepcionarke podjednaka je ovoj u četiri područne škole, gdje predaje engleski jezik.
Razlike između slojeva ima kao i kod nas pa tako kaže da su oakvillska predgrađa prepuna bogatih kuća, a, s druge strane, brojne su i sirotinjske četvrti. Iako su uspjeli kupiti kuću, za nju se kreditno zaduživši, Vlatka kaže da su uvjeti kupnje, pa i ocjena kreditne sposobnosti, slični ovima u Hrvatskoj. Kad je riječ o svakodnevnom život, ističe da je ondje hrana vrlo skupa i općenito život.
"Puno je sličnosti i vezano uz socijalu. I ondje je puno minimalaca, ima onih koji u obične prodavaonice ulaze u bundama, ali i onih koji ne izlaze iz radnih odijela. Nesigurnost zbog budućnosti sasvim nam je slična pa sam se i sama tamo pitala što bi se dogodilo kad bih ostala bez posla. Zato sam jednoga dana rekla da se vraćam, a suprug je ubrzo sve rasprodao i došao za mnom i djecom u Hrvatsku. Više o povratku ne razmišljamo, a samo bi nas na to natjeralo zatvaranje njegovog posla ili situacija s plaćama u mojoj profesiji. Savjetujem zato vladajućima da poduzmu nešto za bolji život nas Hrvata, umjesto da mi jedni druge savjetujemo o prednostima i nedostacima Kanade ili bilo koje druge zemlje", zaključuje Vlatka.
Poznato joj je da su brojne obitelji odlučile gotovo preko noći napustiti hrvatske domove i otići u Kanadu. Kaže da su se odselile brojne obitelji iz Belišća, ali i neke iz Višnjevca. Slaže se da je žalosno što mladi moraju ići trbuhom za kruhom, no isto je, dodaje, pokušala i ona sama.
Izvor: Glas Slavonije
