Kako bi zadržao zaposlenika, odnosno da bi on bio zadovoljan i ne bi pomišljao na odlazak u inozemstvo, poslodavac ga mora platiti minimalno između pet i šest tisuća kuna, kaže jedan plinoinstalater.
Ugraditi radijator za plinsko centralno grijanje, popraviti bravu na ulaznim vratima ili postaviti manju limenu nadstrešnicu na dograđeni objekt, u Osijeku je postalo gotovo nemoguća misija. Majstora svih struka sve je manje, a šačica onih koji su građanima dostupni "rasprodana" je mjesecima unaprijed te, u pravilu, prednost daje većim poslovima - jedinima od koje može živjeti i platiti radnike, piše Glas Slavonije.
"Oni koji nešto znaju raditi rukama otišli su u inozemstvo, za svojim mušterijama", kaže predsjednica Udruženja obrtnika Osijek, Milena Cesar.
"Majstorima je već godinama teško opstati na ovom području. Rade od jutra do mraka, i to samo kako bi mogli poplaćati najosnovnije tražbine i ostvariti nekakav manji dohodak. Svojim zaposlenicima ne mogu ponuditi veće plaće, kojima bi ih zadržali, jer bi to značilo da moraju povisiti cijenu rada, a to je trenutačno nemoguće jer si građani sa svojim malim primanjima njihove usluge onda ne bi mogli priuštiti. I tako gube zaposlenike, pa i sami zatvaraju obrte i odlaze u inozemstvo, za poslom i boljom zaradom. Posebice ljudi srednjih godina, koji, kako se to kaže, znaju znanje. Ostaju tek oni stariji koji će uskoro u mirovinu. S druge strane, u škole koje obrazuju za deficitarna zanimanja, poput elektroinstalatera, plinoinstalatera, limara ili bravara, djeca se nerado upisuju ili im to uopće ne pada na pamet. Za nekoliko će godina Osječani doista biti u situaciji da im neće imati tko obaviti jednostavne popravke", kaže Cesar.
Njezine riječi potvrđuje i jedan od malobrojnih majstora plinoinstalatera s osječkom adresom, Antun Rekić. Kaže, njegovi kolege masovno napuštaju Osijek u potrazi za boljim radnim uvjetima i zaradom. Jer već u susjednoj Austriji, a posebice u Njemačkoj, mogu mjesečno zaraditi pet slavonskih plaća u svome sektoru!
"U našoj struci, kako bi zadržao zaposlenika, odnosno da bi on bio zadovoljan i ne bi pomišljao na odlazak u inozemstvo, poslodavac ga mora platiti minimalno između pet i šest tisuća kuna. Što poslodavcu u stvarnosti znači izdatak od oko 12 tisuća kuna. Uza sve to, mimo tih 12 tisuća kuna mjesečno, poslodavca hladni pogon (alat, vozilo, atesti) godišnje stoji dodatnih 30 tisuća kuna. To si malo tko može priuštiti. Pa je stvarnost takva da dobri samostalni majstori mjesečno nemaju veću plaću od četiri tisuće kuna, što je njima malo, jer majstorski je posao prljav, težak, odgovoran i opasan. Posebice nakon što im se otvorilo tržište u zemljama EU te što su uvidjeli da u Austriji ili Njemačkoj za isti posao mogu zaraditi prosječno 2500 eura mjesečno, pa i više. Nije ni čudo što odlaze i što će, uvjeren sam, nastaviti odlaziti. A zamjene za dobre majstore nema. Kada je, prije osam godina, ekonomska kriza pogodila Hrvatsku, preko noći su u Osijeku majstori svih struka vezanih uz građevinarstvo, koje je doživjelo potpuni krah, masovno završili na burzi rada. Tada su njihova zanimanja proglašena viškom pa nitko ne potiče školovanje mladih u tim strukama, a “viškovi” su, paradokasalno, s vremenom postali deficitarna radna snaga", analizira Rekić.
Izvor: Poslovni.hr