1. Da li je poslodavac obvezan isplaćivati radnicima naknadu za prijevoz, ako je obvezan u kojem iznosu, te kakva su prava radnika koji putuju u mjesto rada više od 60 km (da li je i njima obvezno isplaćivati naknadu za prijevoz od Krapine do Zagreba ili ne)?
2. Da li je poslodavac obvezan radnicima isplaćivati dnevnice za službeni put ako oni prevoze robu tvrtke iz Zagreba u Osijek i vraćaju se isti dan u toku radnog vremena?
3. Ako se ustanovi manjak na prodajnom mjestu, a ne može se sa sigurnošću utvrditi tko je od radnika neposredno odgovoran za nastali manjak, na koji način se mogu teretiti ostali radnici (solidarno u jednakim dijelovima, solidarno u odnosu na broj radnih sati na prodajnom mjestu), na koji se način može ostvariti zahtjev za naknadu štete zbog počinjenog manjka?
Inače, uobičajeno je da se kolektivnim ugovorima ugovori da radnici imaju pravo na naknadu stvarnih troškova prijevoza, tj. i gradskog i međugradskog prijevoza.
2. Dnevnica također nije pravo iz Zakona, nego bi se, kao što je rečeno, također trebala ugovoriti. Međutim, smatram da bi radnik u pravilu trebao imao pravo na dnevnicu čak i ako ona nije ugovorena kolektivnim ugovorom, ugovorom o radu ili određena pravilnikom o radu. Naime, radnik nije dužan snositi povećane troškove jer u radnom odnosu sudjeluje samo svojim radom, a ne i svojim sredstvima. Stoga, ako zbog puta ima veće troškove, treba ih snositi poslodavac. Mislim, da bi tada radnik trebao imati pravo na dnevnicu kao što je to uobičajeno drugdje, tj. sukladno poreznim propisima. To znači da bi radnik imao pravo na punu dnevnicu ako je na putu proveo više od 12 sati, a na pola dnevnice ako je na putu proveo više od 8 sati. U vašem slučaju, ako se radnik vraća istoga dana u toku radnog vremena, vjerojatno je na putu proveo manje od 8 sati, pa tada ne bi imao pravo na dnevnicu.
3. Prema Zakonu o radu, radnik odgovara za štetu, koju je na radu ili u svezi s radom uzrokovao poslodavcu namjerno ili iz krajnje nepažnje te je istu dužan poslodavcu nadoknaditi.
Namjera je kada radnik želi nastupanje štete ili kada radnik ne želi štetu, ali ima svijest o mogućnosti nastupanja štete i pristaje da ona nastupi.
Krajnja nepažnja postoji kada se radnik ponaša onako kako se ne bi ponašao prosječno pažljiv radnik, tj. kada je u svojem postupanju zanemario i onakvu pažnju koja se može očekivati od svakog prosječnog čovjeka.
Namjera odnosno krajnja nepažnja ne pretpostavljaju se, nego je poslodavac dužan dokazati da je radnik štetu uzrokovao upravo namjerno, odnosno iz krajnje nepažnje.
Međutim, kod Vas se radi o manjku, tj. o tzv. financijskom zaduženju. Dakle, o situaciji da radnici nadoknađuju manjak, dakle štetu, bez obzira na krivnju, tj. bez obzira što je nisu uzrokovali namjerno ili iz krajnje nepažnje, tj. bez da im poslodavac to dokaže. Jednostavno samo zato što manjak postoji, a oni rade na radnom mjestu gdje se manjak pojavio (prodavač, blagajnik ili sl.).
Radi se o pretpostavljenoj krivnji, koju Zakon o radu ne poznaje, a koja je za radnike nepovoljna, jer to znači da su radnici uvijek dužni nadoknaditi štetu, osim ako dokažu da za štetu nisu odgovorni (provala, pljačka, nesreća i sl.).
Takva odgovornost nije u skladu sa Zakonom o radu, i najmanju ruku u radnim odnosima je pravno vrlo dvojbena. Međutim, u praksi je vrlo česta i uglavnom se ne dovodi u pitanje. Naime, bez takve odgovornosti radnika, za poslodavce bi mogle nastati nepremostive teškoće (npr. radnika - blagajnika poslodavac ne bi mogao teretiti za manjak, ako mu ne bi dokazao namjeru ili krajnju nepažnju, što je gotovo nemoguće). Zbog toga je vrlo vjerojatno da ćete takvu štetu, tj. manjak morati nadoknaditi i da bi poslodavac u tome mogao uspjeti na sudu.
Međutim, držim da bi takva vrsta odgovornosti, da bi pravno bila valjana, morala biti unaprijed riješena ugovorom o radu, tj. da ste ugovorom o radu preuzeli takvu obvezu naknade manjka, ili barem da ugovor o radu upućuje na pravilnik o radu, koji to rješava. Bez toga, usprkos prethodno navedenoj uobičajnoj praksi, mislim, da biste mogli prigovoriti svojoj obvezi naknade štete i da bi poslodavac imao stanovitih poteškoća da Vas za to tereti.
Nadoknada u jednakim dijelovima
Što se tiče odgovornosti svakog pojedinog radnika, kao prvo svaki radnik odgovara za dio štete koju je uzrokovao. Međutim, ako se za svakoga radnika, od onih koji su uzrokovali štetu, ne može utvrditi koliko je štete uzrokovao, smatra se da su svi jednako odgovorni i štetu nadoknađuju u jednakim djelovima. Ovo se primjenjuje samo za onog radnika za kojega se utvrdi da je zajedno s drugima uzrokovao štetu, ali se ne zna točno koliko je baš on počinio štete.
Dakle, ako postoji suodgovornost više radnika za manjak, onda bi svatko bio dužan nadoknaditi u jednakim dijelovima. Pri tome napominjem da naknada štete u jednakim djelovima, nije isto što i solidarna odgovornost. Solidarna odogovornost postoji samo ako je više radnika štetu uzrokovalo kaznenim (krivičnim) djelom s umišljajem. Solidarna odgovornost znači da poslodavac može od bilo kojega od tih radnika tražiti naknadu cjelokupne štete, a radnik, nakon što plati cijeli iznos, može od ostalih suučesnika potraživati razliku.
Nadoknađivanje štete
Poslodavac ne smije prisilno, bez radnikovog pristanka, iznos štete, u ovom slučaju manjka, odbiti radniku od plaće. To je izričito zabranjeno člankom 87. Zakona o radu ('Zabrana prijeboja' - 'Poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekog njezinog djela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće.'). Dapače, ako poslodavac to učini, time čini prekršaj za koji je predviđena kazna od 10.000 do 30.000 kuna za poduzeće i od 3.000 do 10.000 kuna za direktora.
Prema tome, manjak možete nadoknaditi dobrovoljno na način da uplatite taj iznos poslodavcu, ili da poslodavcu date pisanu suglasnost da Vam taj iznos može odbijati od plaće. Ako to tako ne učinite, poslodavac jedino može tu štetu, tj. manjak, potraživati putem suda. To vrijedi čak i u slučaju da ste štetu priznali, ali poslodavcu niste dali pisanu suglasnost da Vam taj iznos skida s plaće.
Ovakva zaštita radnika stavljena je u Zakon o radu, jer bi u protivnom poslodavac mogao zloupotrebljavati navodne štete te radniku za bilo što ustezati od plaće, a dok bi radnik na sudu dokazao obrnuto, mogao bi ostati bez sredstava.
Također valja znati, ako ste slučajno unaprijed, dakle prije manjka, potpisali izjavu da Vam se eventualni budući manjak skida s plaće, takva izjava je ništavna, tj. nije važeća.
