Iskreno, nakon završetka fakulteta ni jednom nisam dobila dojam da ikoga zanima čime se bavim i koliko sam dobra, niti sam dobila priliku da to pokažem.
Najugodnije iskustvo selekcijskog razgovora za posao imala sam upravo u tvrtci za koju još uvijek radim. Na sreću, ugodna radna atmosfera se nastavila i sve ove godine u kojima sam zaposlena.
A sve je počelo isto kao i za tisuće mladih magistara koji pokušavaju dobiti svoje prvo (stalno) zaposlenje.
Nakon uspješno završenog studija germanistike (prevoditeljskog usmjerenja) počela sam slati zamolbe za sve poslove koji su uključivali znanje njemačkog jezika (nije bilo bitno u kojem području rada). Većina mojih prijava je ostala bez ikakvog odgovora, tek su me pozvali na dva razgovora u godinu dana i također nakon toga nisam dobila nikakav odgovor. Pomalo razočarana svime i moja očekivanja su opala sve dok opet nisam dobila poziv za razgovor od jedne privatne informatičke tvrtke koja je tražila administratora s odličnim znanjem njemačkog jezika.
Pripremila sam se za razgovor jednako kao i za sve ostale razgovore: proučila sve korisno o tvrtci, pripremila svoj životopis i ponovila još jednom razne stručne izraze (budući da gotovo uvijek bude pismena i usmena provjera znanja njemačkog jezika).
Ono što mi se odmah na prvu dojmilo bio je i sam odgovor na moju zamolbu putem e-maila. U odgovoru je bilo točno objašnjeno kakav će biti tijek razgovora (provjera znanja jezika, kao što sam očekivala, isto tako provjera znanja korištenja Office paketa, ali i napisana okvirna duljina razgovora uz naznaku „da mi je tako sigurno lakše organizirati ostatak dana“). Sve u svemu jedan vrlo ljubazan i profesionalan odgovor nakon kojeg mi je trema od razgovora (tko nema tremu prije razgovora za posao?!) odmah nestala.
Na samom razgovoru sve se nastavilo istim profesionalnim tonom. Iako sam se nastojala što bolje informirati o samoj tvrtci i biti dobro upućena u ono čime se ona točno bavi, razgovor je, na moje iznenađenje, počeo tako što se šefica prvo ponudila da kaže nekoliko riječi o samoj tvrtci i njihovom radu. Meni je to bio odličan način da se „razbije led“ i da si mogu bolje predočiti u kojem će smjeru ići razgovor.
Nakon toga sam na njemačkom nastavila govoriti o sebi i razlozima zašto sam se prijavila upravo na taj posao iako on nije u mojoj struci. Šeficu je posebno zanimalo zašto sam odabrala zvanje prevoditelja i nije se ustručavala izraziti kako će, ukoliko se odluče za mene, nastojati naći i poneki prevoditeljski zadatak za mene „kako ne bih ni slučajno zapostavila svoje pravo zvanje“. Meni je u tom trenutku zaista bilo drago čuti da netko uopće mari za moje zvanje jer iskreno rečeno, nakon završetka fakulteta ni jednom nisam dobila dojam da ikoga zanima čime se bavim i koliko sam dobra, niti sam dobila priliku da to pokažem. Samo su me površno procijenili u razgovorima maksimalne duljine od 10 minuta.
Uslijedila je provjera mojih informatičkih kompetencija. Dobila sam tablice i dijagrame na papiru koje sam trebala ponoviti u Wordu i Excelu. Rečeno mi je da se ne ustručavam pitati ako zapnem i tako je i bilo. Nisam mogla naći određenu funkciju u Excelu pa mi je asistentica odmah priskočila u pomoć, nakon čega sam bez problema mogla završiti zadatak. Sve je trajalo nekih 45 minuta i obećali su mi se javiti sljedeći dan. I javili su se za drugi selekcijski krug u kojem su mi točno objasnili što se očekuje od mene i zanimalo ih je što mislim o onome što se očekuje od mene i što ja očekujem od svog poslodavca (nikad me nitko nije pitao za mišljenje bilo čega!).
Isto tako ih je zanimalo koliko sam spremna ići na razne jezične i informatičke tečajeve jer oni uvijek nastoje dati priliku radniku da dalje razvija svoje kompetencije. Taj dio mi se najviše svidio - mogućnost napredovanja i rada na sebi!
Dva dana nakon razgovora konačno me nazvala asistentica i rekla da su se odlučili za mene i da su uvjereni kako ću se brzo uhodati bez obzira što nemam nikakvog radnog iskustva. Mojoj sreći nije bilo kraja! Napokon mi je netko dao priliku da pokažem svoje kvalitete i s takvim pozitivnim poletom sam se prihvatila posla. I sam poslodavac je bio zadovoljan mojim radom, a što je najbitnije, i ja isto! Da je razgovor prošao u onako negativnom i površnom tonu kao moji prethodni razgovori (ili potpuno ignoriranje), tko zna kakav bih imala pristup tom poslu.
Moj me pozitivan dojam s razgovora drži još i danas nakon 3 godine i mogu potvrditi da je uvelike pridonio mojoj kvaliteti rada.
H.K.
