Kraj vikenda oduvijek je pomalo neugodno vrijeme, ali postoji nešto izrazito 'moderno' u tjeskobi koju mnogi ljudi osjećaju uoči početka radnog tjedna.
Iako će većina ljudi bez previše razmišljanja ustvrditi kako jedva čekaju vikend kako bi se odmorili od napornog radnog tjedna i posvetili svim onim stvarima za koje nemaju vremena od ponedjeljka do petka, umjesto tijekom puna dva dana, radost za vrijeme toliko iščekivanog vikend ponekad taje svega 24 sata i odnosi se isključivo na – subotu.
Naime, prema istraživanju iz 2018. godine, čak 80 posto zaposlenih Amerikanaca je zabrinuto zbog nadolazećeg radnog tjedna. U prosjeku, oko svega što nas očekuje na poslu u danima koji slijede počinjemo brinuti u nedjelju, točno u 15:58 sati, izračunali su vrijedni istraživači.
"Taj osjećaj, bilo da ga zovemo tjeskobom, brigom, stresom, strahom, kako god, sve je to zapravo ista stvar", kaže Jonathan Abramowitz, klinički psiholog i profesor na Sveučilištu Sjeverna Karolina u Chapel Hillu, piše The Atlantic.
"Psihološki je to odgovor na predodžbu neke vrste prijetnje".
Ovisno o osobi, ta percipirana prijetnja stiže u različitim oblicima - za jedne je to rano ustajanje, za druge gomila obveza, a treće rad na više projekata istovremeno. Ono što im je zajedničko, tvrdi Abramowitz, jest to što "donosimo ishitrene zaključke" i "podcjenjujemo svoju sposobnost da se nosimo s time". Srećom, za većinu ljudi nedjeljni stres je savladiv, iako je neugodan.
Egzistencijalni strah niže razine
Erin Thibeau, 28-godišnjakinja koja radi u marketingu u jednoj dizajnerskoj tvrtki u Brooklynu, taj osjećaj, koji prema njenim riječima uvijek nastupa u nedjeljno popodne ili predvečer, opisuje „egzistencijalni strah niže razine". Za nju kraj vikenda predstavlja savršen trenutak za postavljanje stresnih pitanja o tome je li u potpunosti iskoristila dva slobodna dana. To je mješavina "Jesam li bio dovoljno produktivan?" i " Jesam li se dovoljno opustio?" pitanja, poručuje.
"Mislim da se ovdje ne radi o mržnji prema poslu kojim se bavimo“, kaže Anne Helen Petersen, viša spisateljica kulture na BuzzFeedu, već o „snažnom, samonametnutom pritisku koji od nas traži da se dobro ponašamo na poslu i time ostvarimo ili održimo financijsku stabilnost, a tu su i druge, svakodnevne obaveze poput kuhanja ili brige o djeci“.
"Mislim da ne postoji ništa bezvremensko u vezi nedjeljnih strahova", priča Petersen. "Sagorijevanje i tjeskoba koja ga prati vezani uz kapitalizam i klasnu nesigurnost."
Otprilike od kraja Drugoga svjetskog rata do 1970. - razdoblja koje se često naziva zlatnim dobom američkog kapitalizma - "postojala je hrpa poslova koji nisu bili sjajni, ali su ljudi tada bili sigurniji u svoj klasni položaj ... [Sada] to je ogromna kombinacija pitanja poput 'Kako ću se snaći u svom poslu?', i crnih misli kao što je 'Ako izgubim posao, ostat ću bez zdravstvenog osiguranja.“
Također, danas sve češće pred sebe postavljamo gotovo nemoguć zadatak da naši vikendi istovremeno budu produktivni i opuštajući, tvrdi Petersen.
Jedna analiza kanadskih podataka o tome kako smo koristili dostupno vrijeme u razdoblju od 1981. do 2005. godine, koja je pratila aktivnosti vezane uz plaćeni posao, kućanske poslove, kupovinu i brigu o djeci, otkrila je da su „nedjelje s godinama postajale sve ispunjenije različitim obavezama, a samim time i sve sličnije radnim danima“.
S obzirom na to da se posao u životima mnogih svoje mjesto rezervirao i u noćnim satima, odnosno vikendima, Petersen kaže: “Dva dana nisu dovoljna. Jednostavnu nisu… Za ljude koje poznajem, uključujući i mene, subota je dan za nadoknadu svega onog što nismo stiglo odraditi tijekom tjedna, zbog čega nedjelja ostaje kao jedini pravi predstavnik dokolice“.
Termin se nedavno pojavio
Sam izraz 'nedjeljni strahovi' je nastao relativno nedavno. Kory Stamper, leksikografkinja i autorica, otkriva kako je prvi put iskorišten 2009. godine na stranici Urban Dictionary, a vezana je uz posljedice mamurluka.
Međutim, tijekom 2010 -ih strahovi su postali manje vezani za posljedice noćnih izlazaka i počeli smo ih povezivati s iščekivanjem radnog tjedna. Čak i na twitteru upotreba izraza od 2016. kontinuirano raste.
Jedna od prednosti ovog izraza je to što je odmah shvatljiv, ali istodobno je gotovo dopadljivo infantiliziran, izražavajući doista neugodne emocije jezikom mališana.
“Iz nekog razloga imamo najezdu riječi koje zvuče glupo, ali opisuju neugodne osjećaje ili negativne emocije: heebie-jeebies, vrišteći meemies, collywobbles, drhtavica, jeza, slučaj ponedjeljka, boo-hoo”, kaže Stamper. Napominje da su neki od ovih pojmova razigrani i da se zvučno ponavljaju, zbog čega postavlja pitanje "sviđaju li nam se ovi eufemizmi jer njihov humor olakšava razgovor o nečemu o čemu radije uopće ne bismo govorili?“.
Kako god se ovaj osjećaj zvao i kakvi god ekonomski uvjeti trenutno bili na snazi, ljudi su vjerojatno na ovaj ili onaj način oplakivali kraj vikenda otkako su uvedeni slobodni dani. Sredinom 19. stoljeća, kada je nedjelja bila jedini radni slobodni dan radnika u Engleskoj, mnogi od njih produžili su svoju preskačući posao u ponedjeljak, "bilo da se opuste, oporave od pijanstva, ili oboje", objasnio je Witold Rybczynski Ta je navika, koja se opisuje kao simptom nedjeljnog zastrašujućeg osjećaja, učinkovito formalizirana u nekim industrijama i nazivana "Svetim ponedjeljkom".
Prve žrtve modernih nedjeljnih strahova pojavile su se još prije 30 godina. Godine 1991. The New York Times objavio je analizu “nedjeljnog bluesa”, a iako je ekonomska nesigurnost navedena među potencijalnim uzrocima, člankom su predstavljena mnoga druga moguća objašnjenja: prekid uobičajenih ciklusa sna unutarnjeg biološkog sata, povlačenje kofeina iz organizma, mamurluk i, naravno, 'manjak ljubavi' prema poslu.
Liječenje simptoma
Predloženi lijekovi namijenjeni ublažavanju simptoma kreću se od mikro do makronaredbi. Erin Thibeau, primjerice, postiže izvjestan uspjeh onime što naziva "inicijativom zabavne nedjelje" - programom koji ima za cilj "produžiti osjećaj vikenda" strateškim zakazivanjem filmova, posjeta muzeju i šetnji parkom kad se zastrašujuća situacija obično dogodi.
Maggie Lofboom, 36-godišnjakinja koja se bavi krajobraznim dizajnom u Minneapolisu, nedjeljna zastrašivanja drži podalje „šivanjem i pjenušavim kupkama“.
Sarah Savoy, 35-godišnjakinja zaposlena u istraživačkom centru u Washingtonu, naišla je na neočekivani protuotrov: rađanje male djece. Nekad je u 20 -ima dobivala strašne nedjelje, ali od tada su jenjavali. "Naša starija kći užasno je spavala, pa je [nedjeljom] od 2 sata na redu roditeljstvo za preživljavanje, samo pokušavajući doći do kraja dana", rekla mi je. "Jedna od stvari kojima se veselim tijekom tjedna je da imamo prilično zadanu rutinu, koja se može raspasti za vikend."
Naravno, ovaj je obrazac proizveo vlastiti tjedni emocionalni ciklus, s osjećajem stresa koji se javlja u subotu ujutro, kada Savoy za vikend napravi popis kućanskih poslova.
Profesor psihologije Jonathan Abramowitz kaže da je najpouzdaniji uklanjanja nedjeljnih strahova, posebno ako su eskalirali do točke iscrpljivanja, kognitivno - bihevioralne terapija i korištenje sredstava za reviziju mentalnih i bihevioralnih obrazaca koje možemo naučiti od terapeuta, aplikacije ili radne knjige. "Kratkoročno", kaže on, "vježbanje, šetnja ili obavljanje neke aktivnosti u kojoj zaista uživate u nedjelju može barem privremeno odagnati negativne misli."
Izvor: The Atlantic
