Kad po strani ostavimo one na samom vrhu, priča postaje manje bajkovita.
Tenis nikad nije bio unosniji, čini se. Kad je australski tenisač Ken Rosewall prije pedeset godina osvojio Australian Open, iz nagradnog je fonda uzeo, za to vrijeme, basnoslovnu lovu - 50.000 dolara. Novak Preračunato u današnje okvire, novčani bi fond iz 70-ih danas vrijedio oko 300.000 dolara, ali to je i dalje sitniš. Rafael Nadal, osvojivši ovogodišnji Australian Open, osim što se upisao u povijest kao tenisač s najviše osvojenih Grand Slam naslova (21), zaradio je čistih 3,000.000 dolara, deset puta više (iz ukupnog nagradnog fonda od 75 milijuna dolara).
U cijeloj karijeri, štoviše, Nadal je zaradio čak 127 milijuna dolara u odnosu na skromnih 1,5 milijuna koje je u teniskoj karijeri zaradio danas 87-godišnji Rosewall. Pritom Nadal nije najplaćeniji tenisač svijeta. Prešišali su ga Đoković sa 155 milijuna dolara i Švicarac Roger Federer sa 130 milijuna dolara. Zanimljivo je i to da su dvije najplaćenije sportašice svijeta upravo tenisačice. Naomi Osaka lani je zaradila 60 milijuna dolara, doduše samo tri milijuna od tenisa, ostatak od reklama, a odmah iza nje je Serena Williams sa zarađenih 45 milijuna dolara. Izgleda jednostavno, gem - set - keš. No, je li zbilja tako?
Mit o tenisu kao superlukrativnom sportu, sportu milijunskih nagradnih fondova, unosnih sponzorskih ugovora, ekskluzivnih destinacija, luksuznih hotela, bijelih Nikeovih znojnika, kreme za sunčanje i Rolexa - pada na vrlo jednostavnoj usporedbi. Đokovićeva prošlogodišnja zarada trideset je puta veća od zarade stotog rangiranog tenisača na ATP ljestvici Amerikanca Stevea Johnsona (liste se neprestano mijenjaju). Zarada tog Amerikanca, pak, pet je puta veća od zarade Hrvata Nine Serdarušića koji je 243. na svijetu. Tenis igraju 3873 profesionalca. Dakle, ne treba dalje. Jasno je da milijunski nagradni fondovi, ekskluzivne destinacije i Rolexi vrijede samo za nekolicinu na vrhu. A što je s ostalima? Kako kaže Nino Serdarušić, ostalim je tenisačima to posao. Kao i svaki drugi.
„Realno, prvih stotinu tenisača svijeta od tenisa može živjeti. Za ostale, ono što zaradiš, to ulažeš dalje. Novac koji uzmeš na turniru danas, sutra ti plaća avionsku kartu, hotel, fizioterapiju, hranu, trening i troškove za turnir na nekom drugom mjestu i tako u krug“, objašnjava 25-godišnji Serdarušić, tenisač koji je lani osvojio srebrnu medalju na Davis Cupu i slovi za jednog od najperspektivnijih hrvatskih tenisača.
Kako bi došli do odgovora na pitanje kako točno izgleda pozadina biznisa prosječnog tenisača, onoga koji se time profesionalno bavi, ali je daleko od glamura i milijuna dolara Đokovića, Nadala i Federera, novinari Jutarnjeg lista razgovarali su s ljudima iz domaćeg teniskog svijeta, menadžerima, ali i bivšim i sadašnjim tenisačima. Zanimalo ih je pritom koliko prosječni tenisač može zaraditi u godinu dana, isplati li se profesionalna karijera tenisača, do koje godine, koliki su troškovi, kolike su investicije od najranije dobi za treninge i opremu, koliko plaćaju sponzori (plaćaju li uopće) i - u kojoj bi fazi karijere tenisaču trebalo postati jasno da "velika prilika" neće doći i da reket treba objesiti o klin.
Ono što su svi potvrdili jest da, prvo, treba demistificirati nagrade. Čak i na velikim turnirima poput Australian Opena, kažu, čiji je nagradni fond ove godine iznosio 75 milijuna dolara (šest puta više nego 2001.), pobjednik zapravo dobiva mali dio. Neko je pravilo da pobjedniku pripada samo od 12 do 14 posto ukupnog fonda. Ostatak se dijeli na finaliste singlova i parova, polufinaliste, četvrtfinaliste, kao i one koji su uspjeli ući u prvu, drugi i treću rundu. Na osvojeni iznos, potom, tenisačima se još uzima porez u zemlji u kojoj igraju, u Australiji je to 32 posto, u Francuskoj (Roland Garros) 30 posto, a Engleskoj (Wimbledon) do čak 45 posto.
Zato je, usput, većina tenisača prijavljena u Monte Carlu ili nekoj drugoj poreznoj oazi jer bi u suprotnom, ovisno o ugovorima među zemljama u kojima žive i onima kojima igraju, mogli platiti porez dvaput. Uglavnom, kad se sve to odbije, dolazimo do toga da je Nadal od 75 milijuna dolara fonda Australian Opena osvojio oko tri milijuna dolara. Njegov suparnik Daniil Medvedev oko 1,5 milijuna dolara za ulazak u finale, a onda i cijelom ljestvicom dolje do tenisača koji su se kvalificirali u prvu rundu, a koji su dobili po 25.000 dolara za sudjelovanje.
Pritom je tih 25.000 dolara, sitniš za Nadala i Đokovića, svota o kojoj slabije rangirani tenisači mogu samo sanjati. Kada se maknemo od najpoznatijih turnira – Grand Slamova – ostaju nam teniski turnira na kojima rudare prosječni tenisači. Kako kaže Serdarušić, jedini način da tenisači izvan prvih 100 na svijetu dođu do ATP bodova i prilike za velike turnire jest sudjelovanje na tim manjima - tzv. Futures ili Challenger turnirima. Futures turniri, koje diljem svijeta organizira Međunarodni teniski savez, ITF, imaju, usput, najmanje nagradne fondove od oko 15.000 dolara. Challenger turniri, pak, između 35.000 i 150.000 dolara. Dijeljenje je novaca, iako su svote manje, isto kao i na velikim turnirima, a neki od tih turnira pritom osiguravaju tenisaču hospitality, odnosno gostoprimstvo, plaćenu hranu i smještaj što je značajna ušteda za tenisača.
„Nitko na tim turnirima, iskreno govoreći, ne gleda novac previše, važni su poeni, zato igramo“, govori Serdarušić. Bodovi za pobjedu na nekom Challenger turniru idu u rasponu od 75 bodova do 125, ovisno o veličini turnira. Tenisač u prosjeku obiđe od 25 do 30 takvih turnira godišnje.
Uzmimo za primjer da, recimo, teniski profesionalac iz Hrvatske dolazi na turnir PPT Cup Istanbul. Taj profesionalni Challenger turnir u Turskoj igra se na tvrdoj podlozi i ima osrednji novčani fond vrijedan 45.000 dolara. Od toga, pravilom 12 posto, pobjednik osvaja oko 6000 dolara bruto, finalist 3000 dolara, polufinalisti 1000 dolara i tako dalje do par stotina dolara utjehe za one koji su samo sudjelovali. Što se troškova tiče, kako kaže Serdarušić, neki su fiksni i nemoguće ih je izbjeći.
Tako, recimo, dvije avionske karte za Istanbul, za tenisača i njegova trenera (ili roditelja, brata...), stoje oko 1000 dolara, hotelski smještaj i hrana za dvije osobe za tjedan su oko 1500 dolara, 200 dolara je taksi-prijevoz od hotela do terena, 100 dolara fizioterapeut (ako je tenisač štedljiv), 100 dolara špananje reketa na samom turniru, a tu je i 50 do 70 dolara naknade za sudjelovanje koja se oduzima od dobitka (ako ga bude). Eto, čas posla, minimalni trošak odlaska na turnir dolazi do gotovo 3000 dolara.
„Svodi se na to moraš ući u polufinale ili finale da bi bio na nuli, ovisno o tome gdje je turnir. Ako ispadneš u prvom kolu, onda si na gubitku pa čak i da igraš doma. A ako osvojiš turnir, onda si u plusu od nekoliko tisuća dolara kojima plaćaš troškove sljedećeg turnira“, objašnjava mladi tenisač.
Moguće je štedjeti, ali teško. Recimo, hrvatski tenisači u teniskoj sezoni pokušavaju spojiti različite turnire na istoj lokaciji ako je moguće. Ili odlaze na turnire do kojih ne trebaju letjeti avionom kako bi uštedjeli na skupim kartama, nego se mogu odvesti automobilom, kao turniri u Srbiji, Italiji, Austriji. Ili, jedan od kreativnih trikova uštede jest da tenisač kupi mašinicu za špananje pa sam špana svoj reket, čime godišnje može ušparati oko 15.000 kuna, što je, usput, cijena jednog prosječnog stroja za špananje. Štedjeti na turniru tenisač može i na hrani (iako se ne preporučuje), uslugama fizioterapeuta (iako se ne preporučuje), ali i ako tenisač odluči putovati sam bez roditelja ili trenera (iako je to samotno i čemerno).
Dakle, u općenitim crtama, ovako bi izgledala bilanca prosječnog tenisača: od 30 turnira koje posjeti godišnje, ako uzmemo u jednadžbu to da trećinu turnira osvoji, da u trećini dođe do polufinala, a za trećinu se uopće ne plasira - pobjede bi mu donijele ukupno 60.000 dolara, a plasman u polufinala još 30.000 dolara. Dakle, 90.000 dolara godišnje. Budući da svaki odlazak na turnir nosi određene fiksne troškove od oko 3000 dolara, troškovi bi se tenisača ustvari popeli na istu svotu koju je tenisač kadar zaraditi. Drugim riječima, tenisač može zaraditi dovoljno tek da i dalje financira životni stil tenisača – putovanja, treninge, hranu i opremu. Neki upravo tako i žive čekajući svoju „veliku priliku” koja nekada dođe, a nekad i ne. Ipak, kažu nam sugovornici, može se i zaraditi ako se ne putuje avionom baš na svaki turnir, a ponekad se štedi i na hospitality opcijama turnira (plaćeni smještaj i hrana).
„Mislim da u globalu svaki tenisač može biti sretan kad se dogodi da, ako dođe do polufinala nekog challenger turnira, izvuče oko 2000 eura plusa po turniru“, govori Serdarušić. Za profesionalnog tenisača, stoga, vrijedi jednostavna formula: odlaziti na čim manje turnira, a pobjeđivati na čim više.
Ono na što nas naši sugovornici upozoravaju jest i prosta činjenica da bez ulaganja nema povrata. Posebno to vrijedi za mlađe tenisače. Gotovo je nemoguće "uzgojiti" profesionalca bez paprenih ulaganja i velike obiteljske (financijske) podrške. Zato se uostalom za veliki broj tenisača i kaže da su obiteljski projekti. Sentimentalnost na stranu, roditeljsko ulaganje u sportsku, konkretno, tenisačku karijeru djeteta, može se gledati kao oblik klađenja, ali izgledi, da parafraziramo "Igre gladi", nikad nisu na vašoj strani. Od gotovo 4000 profesionalaca, vrhnje bere njih desetak. No opet, u svakoj priči o uspjehu tenisača ista je rečenica "obitelj se odricala svega kako bi me vodila na treninge i kupila mi opremu". Ta priča ima i svoje naličje.
Nerijetko ambiciozni roditelji naprave talentiranoj djeci više nevolje nego koristi, doznajemo od naših sugovornika. Time se, usput, bavi i novi film "King Richard", o teniskom fenomenu sestara Williams, Serene i Venus, odnosno njihovom ocu Richardu Williamsu (Will Smith) čija je željezna ruka sestre gurala u svjetski teniski uspjeh. Iako ga film prikazuje kao onoga koji je probio rasnu i klasnu barijeru uvodeći svoje kćeri u sam vrh pretežito bjelačkog sporta, realnost je takva da je Richard Williams češće bio nabusiti, agresivan i narcisoidan lik, kako ga opisuju poznanici, koji je vlastite (ne)zdrave ambicije projicirao na svoju djecu. Ipak, gdje je granica grube ljubavi, motivacije, mentorske stege i zlostavljanja. Bi li njegove kćeri danas zarađivale milijune i dominirale ženskim tenisom da toga nije bilo?
Naši sugovornici kažu da za obiteljski teniski projekt, usprkos svemu, treba novaca, talent nije dovoljan. Tomislav Poljak, direktor ATP turnira Plava laguna Croatia Open Umag, govori da bi roditelji trebali, u nekoj okvirnoj računici, u dijete s potencijalom uložiti otprilike vrijednost jednog boljeg stana u Zagrebu ako žele da ono ima ikakve šanse u profesionalnom tenisu. Što je dijete starije, pritom, ulaganja su veća. Od 12. do 13. godine dijete će trebati najmanje 35.000 eura ulaganja, što uključuje trenera tenisa, kondicijskog trenera, fizioterapeuta, odlaske na turnire, putovanja i opremu. Od 14. do 15. to se penje na oko 50.000 eura, a od 16. do 18. gotovo 75.000 eura. Svake se godine treninzi intenziviraju, a povećava se i broj turnira na koje dijete odlazi.
„Prva i najvažnija stvar je da zarade u juniorskom tenisu - nema! Dakle, ne postoji nagradni fond ni na jednom juniorskom turniru. Sve se, dakle, svodi na pomoć obitelji, saveza, sponzora, ulagača...“, govori Poljak, inače dugogodišnji teniski sudac, teniski komentator i predsjednik raznih teniskih klubova.
Do punoljetnosti dječak ili djevojčica obično bi trebali znati idu li u profesionalni tenis ili ne, odnosno imaju li to ili ne. Jer do 18. godine djeca tenisači imaju podršku teniskih saveza. Najčešće su to plaćeni odlasci na određeni broj turnira godišnje. Pritom Hrvatski teniski savez svake godine proširuje programe pa, recimo, netko poput Petre Marčinko, koja je nedavno postala prva juniorka svijeta, dobiju svoje prilike. Ipak, jednom kad napune 18., tenisači obično ostaju bez podrške. Statistika kaže da na tom prijelazu u punoljetnost većina tenisača i tenisačica odustaje.
„Jednom kada ih lupi profesionalni tenis kroz dvije ili tri godine hrpa njih otpadne. Nakon toga njihova karijera ovisi o nekoliko stvari, imaju li njihovi roditelji novaca, imaju li neki 'plan b' u životu i iz koje su države. No, recimo da bi se do 24. godine za tenisačice i do 27. godine za tenisača trebalo znati na čemu je. Oni koji u toj dobi igraju Futures turnire i rangirani su ispod 500. ili 600. mjesta na ljestvici postaju iznimke“, govori Poljak.
Većina tenisača u dvadesetima koji se žele probiti, a nemaju obiteljsko zaleđe, zato ovise o sponzorima ili privatnim financijašima, agencijama koje su spremne podržati mlade tenisače (iskrenije, kladiti se na njihov uspjeh i buduću zaradu). Ali i to je za nekolicinu probranih i zanimljivih tenisača. Recimo, Borna Ćorić koji je sa 18 godina pobijedio Nadala, ušao u Top 100, odmah je došao na radar mecena i sponzora te zaradio ugovore, Nike za odjeću i obuću, Yonex za rekete.
„Sponzori se rijetko javljaju sami. I, naravno, pitanje je tržišta. Hrvatska je tu pri dnu ljestvice, sigurno smo jedno od manjih i nezanimljivijih tržišta. Opet, ako imaš dobar materijal u ruci i znaš što radiš, možeš napraviti posao“, govori Poljak.
No, kako napominje, tu ima i nekih drugih beneficija za mlade tenisače koji možda nisu na prvu vidljivi i koji se često, u hladnoj biznis matematici, ignoriraju. A to su mogućnosti stipendija i odlaska na koledž u SAD.
„Puno ih se krajem juniorske karijere odlučuje za odlazak u SAD i prihvaćaju ponude tamošnjih koledža. Tu ima fantastičnih priča jer igrači koji su dobri dobivaju pune stipendije na odličnim koledžima, a igrači koji su dobri teniski i izvrsni akademski dospiju i na Ivy League koledže. I sad kada si ti ulagao kao roditelj određeni iznos i to ti se vrati stipendijama u vrijednosti od 70.000 do 200.000 dolara godišnje, jasno je da ti tenis daje i druge opcije, ne samo ovu gdje sanjaš da će ti dijete biti novi Roger ili Rafa“, zaključuje.
Izvor: jutarnji list
