U zapadnim se zemljama pokrenula rasprava kako bi se putovanje na posao trebalo uvrstiti u radno vrijeme
Svi se susrećemo s ovim problemom: Ujutro ustajemo po dva sata ranije, kako bi se spremili, obavili svoje jutarnje rutine i na vrijeme krenuli na posao do kojeg nam često treba pola sata do sat vremena. Da, standardna je to rutina svih zaposlenih ljudi i svi imamo isti “problem”. No, jesmo li za njega adekvatno nagrađeni?
U zapadnim se zemljama nedavno pokrenula rasprava kako bi se putovanje na posao, pogotovo u većim, prometnijim gradovima, trebalo uvrstiti u radno vrijeme. Kako navodi QZ, prosječan zaposlenik na putovanje na posao i s njega potroši oko 20 posto radnog vremena (ako bi uzeli standardnih 8 sati rada). Glavno pitanje koje se ovdje postavlja je zašto bi zaposlenici svoje slobodno vrijeme “poklanjali” poslodavcu?
Globalni problem
Pandemija koronavirusa i prisilni rad od kuće ukazao je na brojne nedostatke klasičnog načina rada. I dok većina poslodavaca svojim zaposlenicima subvencionira put na posao, neki smatraju kako financijska pomoć nije dovoljna. U zemljama poput SAD-a, Kine te Velike Britanije, prosječno putovanje na posao traje i više od sat vremena. Prema nekim istraživanjima, čak 10 posto stanovnika SAD-a na put potroši više od sat vremena, a ponekad i dva.
- Psiholozi i ekonomisti već neko vrijeme tvrde kako dugotrajna putovanja na posao i s posla imaju negativan utjecaj na svakodnevni život zaposlenika. Takve radnje, iako ih nismo svjesni, osiromašuju naše živote. Stoga ne čudi činjenica da ljudi takve radnje žele izbjeći pod svaku cijenu. - istaknuo je Richard Florida sa Sveučilišta u Torontu.
U zemljama Europske unije prakticira se slično pravilo
I dok putovanje na posao u radno vrijeme uračunava tek nekolicina azijskih kompanija, u zemljama EU-a postoji jedna slična praksa. Ona uključuje službena putovanja i terenski rad. Naime, 2016. godine Europska unija donesla je zakon kojim propisuje kako poslodavci od svojih zaposlenika ne smiju zahtijevati da izvan radnog vremena obavljaju terenski rad, posjećuju klijente ili odlaze na službena putovanja. Prema tom zakonu, takve radnje moraju ući u radno vrijeme radnika te ih poslodavac mora adekvatno platiti.
Potencijalni problem
Naravno, kao i u svemu, pa tako i u ovom slučaju, uvrštavanje putovanja na posao u radno vrijeme za sobom vuče jedan veliki problem, a to je isplativost. Kada bi ovu praksu prihvatile sve kompanije (ili bar većina), postoji mogućnost da bi došlo do diskriminacije dijela zaposlenika. Uzmimo za primjer da poslodavac tolerira sat vremena putovanja na posao i s posla, čime se produktivni dio radnog dana skraćuje na sedam sati. Iz takve igre automatski ispadaju svi oni budući, kao i sadašnji djelatnici koji na put troše više od tog vremena. Jer tako radniku koji na putovanje potroši, primjerice 90 minuta u jednom smjeru, ostaje svega pet sati produktivnog radnog dana što, vjerujemo za većinu poslodavaca ne bi bilo prihvatljivo. U tom slučaju, poslodavac bi takvim radnicima morao omogućiti rad od kuće ili ih ne bi uzimao u obzir prilikom zapošljavanja što nije pravedno.
