Po klasičnoj definiciji BDP uključuje vrijednost svih dobara i usluga proizvedenih ili prodanih u zemlji i istovremeno je zbroj svih domaćih prihoda.
Vrhunski njemački ekonomist Gabriel Felbermayr, u studiji o kojoj piše Süddeutsche Zeitung, objašnjava zašto u vremenima neuobičajeno visokih uvoznih cijena realni BDP, prema klasičnoj definiciji, nije dobar pokazatelj ekonomske snage zemlje – barem ne ako se pod ekonomskom moći neke zemlje podrazumijeva i kupovna moć njezinog pučanstva.
Mračne prognoze su ipak uljepšane
Četiri njemačka vodeća ekonomska istraživačka instituta predstavila su prošlog tjedna sumorne prognoze ekonomskog razvoja Njemačke: gospodarstvo će ove godine rasti za svega 1,4 posto, a za 2023. stručnjaci predviđaju čak i pad realnog bruto domaćeg proizvoda (BDP) od 0,4 posto.
No, koliko god ove prognoze izgledale mračno, brojke koje su navedene ipak su uljepšane: jer BDP će se smanjiti za 1,3 posto. A iduće 2023. godine minus će vjerojatno biti čak oko 4 posto, kaže se u toj studiji, prenosi DW.
Njemački BDP je nedavno naglo i neuobičajeno porastao, međutim, manje zbog velikog povećanja količine proizvedene robe – već zbog visoke inflacije, koja umjetno napuhuje zbir cjelokupne prodaje iskazane u eurima.
Da bi se izračunao ovaj fenomen, odnosno BDP očistio od inflacije, koristi se takozvani deflator BDP-a, odnosno indeks cijena roba i usluga proizvedenih u zemlji. Rezultat je dobro poznati realni BDP.
Uvoz skupih energenata drastično smanjuje kupovnu moć
Problem je u tome što deflator doduše uzima u obzir izvoz njemačkih kompanija, jer je roba proizvedena u zemlji – ali ne i uvoz. To znači da izuzetno visoki troškovi uvoza energenata uopće nisu uzeti u obzir u službenoj statistici BDP-a.
A šta to znači Felbermayr pokazuje na primjeru prognoze inflacije svog bivšeg poslodavca, čuvenog ekonomskog instituta u Kielu (IfW).
Njegove bivše kolege pretpostavljaju da će deflator BDP-a ove godine porasti za 5,3 posto, a sljedeće za 5,2 posto. U dugoročnoj usporedbi to je mnogo, ali ni približno tako dramatično kao povećanje mnogo poznatijeg indeksa potrošačkih cijena (CPI) – koji se ne zasniva na robi proizvedenoj u zemlji, već na robi koja se troši u zemlji. Uvoz je, dakle, uključen, ali nije i izvoz, koji plaćaju kupci u inozemstvu.
Za 2022. IfW očekuje povećanje CPI-ja od 8,0 posto, za 2023. čak 8,7 posto. Ako se statistika proizvodnje i prihoda uskladi s CPI-jem umjesto kao i obično s deflatorom, prognozirani gospodarski rast od 1,4 posto za ovu godinu – postaje već na početku spomenuti pad od 1,3 posto. A 2023. recesija bi čak bila prilično dramatična s minusom od 3,9 posto.
Opasnost od gubitka radnih mjesta
Süddeutsche Zeitung napominje da to što izgleda kao visokoumna znanstvena kombinatorika, zapravo ima vrlo opipljiv utjecaj na političke odluke i život građana.
„Rast BDP-a, kako se obično izvještava, podcjenjuje gubitak kupovne moći stanovništva u vremenima visokih uvoznih cijena”, kaže Felbermayr.
„Političari ne vide pune razmjere osiromašenja stanovništva jer ono ne proizlazi iz službenih podataka. Time nastaje opasnost da izvuku pogrešne zaključke.”
Njemačka Vlada vjerojatno nije jedina koju bi obmanjujući podaci mogli navesti da donosi potencijalno problematične odluke.
Po Felbermayrovim riječima, ista opasnost se odnosi i na partnere u kolektivnom pregovaranju, poslodavce i sindikate, jer im „službeni podaci o BDP-u sugeriraju da imaju manevarski prostor za povećanje plaća koji ustvari uopće ne postoji. Zato je velika opasnost da plaće budu podignute do te mjere koja će se na kraju pokazati kao ekonomski štetna i koštati radnih mjesta”, piše Süddeutsche Zeitung.
Njemačka bi se mogla naći u društvu velikih dužnika
Gubitak radnih mjesta znači povećanje nezaposlenosti. Pored toga što to znači dodatno osiromašenje stanovništva i smanjenje potrošnje – time će se istovremeno povećati državni troškovi i smanjiti prihodi od poreza. A to će pak neminovno dovesti do novog zaduživanja Njemačke.
Ogromna suma od skoro 300 milijardi eura koju je predvidjela vlada Olafa Scholza za pomoć gospodarstvu i građanima u svladavanju ekonomske krize nastale ratom u Ukrajini i ogromnim poskupljenjem energenata – već sadrži novi dug od 200 milijardi eura. I da ne zaboravimo – 100 milijardi za Bundeswehr. Sve to nije bilo u planiranom proračunu.
A paketi pomoći zbog pandemije korone, takozvane bazooke kako je to nazvao tadašnji ministar gospodarstva Peter Altmaier, doprinijeli su tome da je krajem 2021. svota njemačkih dugova iznosila 2.320 milijardi (2,32 bilijuna) eura.
To bi na kraju Njemačku moglo dovesti u situaciju da se poslije dva desetljeća stroge štednje i povoljnih kamata, koji su pojeftinile dugove i pomogli da se svlada kriza eura od 2007./2008., sada nađe u društvu velikih dužnika, među kojima su odavno članice G7 kao Japan i Italija, ali i SAD.
