Trend dokumentaraca usmjerenih na korporacijske gigante pogodio je preksinoć i Nokiu, razotkrivši uvjete rada u kineskim outsource tvornicama.
Premda se već godinama govori o eksploataciji azijske radne snage od strane najvećih svjetskih korporacija, a svako toliko u javnost dospije neki novi primjer, kao što je 1997. bio skandal s Nike tvornicama u Vijetnamu, pitanje društvene odgovornosti u biznisu još uvijek visi u zraku. Žrtvovanje ljudskog dostojanstva u ime milijuna utrošenih na marketing i promociju kako bi se kreirao pozitivan image korporacije, i u 21. stoljeću potresa siromašne predjele Azije. Sweatshopovi dio su naše pret a porter stvarnosti koliko god sudjelovali u kolektivnom zaboravu.
Dokumentarni film «Made in China» britanskog filmaša T. Balmesa ovih je dana uzburkao etičke odbore Nokie, prikazavši drugu stranu hvaljene finske socijalne pravednosti i jednakosti. Mlađahna, pretežno ženska radna snaga radi u pogonu, hrani se i spava u skučenim sobicama, pa čak i plaća svojevrsnu stanarinu za svoj potplaćeni rad koji tamo danonoćno obavlja. Najzanimljiviji dio filma čine komentari tvorničkog menadžera, izvjesnog Richarda, koji nesvjestan da se radi o dokumentarnom filmu, a ne o snimanju za interne potrebe kompanije, cinično argumentira zatečeno stanje smatrajući ga sasvim prihvatljivim u usporedbi sa drugim proizvođačima u Kini.
U intervjuu za BBC, je izjavio kako mu nije bio cilj ispričati priču o iskorištavanju radne snage, nego uprijeti prstom u ideale društva koje beskompromisno proizvodi brandove a istovremeno se ponosi svojim socijalnom osjetljivošću – na domaćem terenu. Cilj mu je bio propitati kolika je stvarna uloga etičkih odbora na primjeru Nokie, odnosno, jesu li i oni dio marketinškog trika u koji se strateški ulaže.
Možda je najiskreniji odgovor na to pitanje dala sama članica takvog odbora u Nokii, koja je po obilasku navedenog pogona napustila svoje zvučno radno mjesto i otišla tamo gdje je smatrala da može dati stvarni doprinos – u medicinske sestre.
