Pojam ekonomija znanja u širu je upotrebu ušao krajem 90-ih godina, kada su pod pritiskom seljenja kapitala i proizvodnje u novonastajuća tržišta, razvijene zemlje počele prepoznavati sektore u kojima bi mogle zadržati globalnu konkurentsku prednost.
Generiranje i aplikacija znanja, stvaranje novih proizvoda i usluga koji osiguravaju nova tržišta, te inovacije koje pojeftinjuju postojeću proizvodnju i povećavaju produktivnost - prepoznati su kao prednosti razvijenog svijeta.
Konačno, 1999. godine OECD je demostrirao izravnu povezanost ulaganja u istraživanje i razvoj s konkurentnošću i ekonomskim rastom. Na tom tragu, počelo je sve veće fokusiranje na sektore koji se temelje na istraživanju, znanju, informacijama i kreativnosti, poput elektronike, financijskih usluga, komunikacija, softvera i biotehnologije.
Prema podacima OECD-a, udjel tih sektora u ekonomijama razvijenih zemalja u desetak godina povećao se s 44% na više od 50 posto. Ohrabreni tim spoznajama, na lisabonskom samitu 2000. godine, europski političari postavili su si za cilj da do kraja ovog desetljeća Europa postane najkonkurentnija svjetska ekonomija koja će se temeljiti na znanju.
Donesena je i odluka da se znatno poveća ulaganje u istraživanje i razvoj, na prosječno 3% BDP-a do 2010. godine.
Od tada je prošlo mnogo vremena i jedino što europski političari mogu zaključiti jest da su od cilja jako daleko. Posljednji podaci Europske komisije govore da izdvajanje za istraživanje i razvoj u EU sve više zaostaje za SAD-om i Japanom. Dok se u Europi za te svrhe prosječno izdvaja 1,9% BDP-a, u SAD-u taj udjel iznosi 2,7%, a u Japanu 3,2 posto.
U usporedbi s SAD-om, Europa stvara tek četvrtinu patenata na milijun stanovnika, a još je više zabrinjavajuća činjenica da u SAD-u djeluje oko 400 tisuća znanstvenih istraživača koji su rođeni u Europi i nemaju se namjeru vratiti.
Zato lisabonska ambicija da Europa pretekne SAD do 2010. godine danas zvuči pomalo pretenciozno. Mnogi već strahuju da bi Europu mogla preteći i Kina, te drugi azijski tigrovi.
Sve to govori da je danas vrlo teško graditi konkurentnost velikim i razvijenim ekonomijama i pitanje je što u takvom okruženju može očekivati zemlja poput Hrvatske, u kojoj se slabo koristi i ono malo raspoloživog znanja. Iskustva zemalja poput Estonije i Slovačke, čiji su predstavnici sudjelovali na konferenciji "Hrvatska prema gospodarstvu znanja", potvrđuju da se i male tranzicijske zemlje mogu uspješno nositi s prestižnim društvom.
(V.K.)
Izvor:
Poslovni dnevnik
