Iznos minimalne plaće za američke radnike uzrokovao je prošlog tjedna žučne rasprave među političarima u Kongresu, ali također i među ekonomistima, koji se nisu mogli složiti pomaže li to ili šteti siromašnima. Demokrati su predložili povećanje minimalne plaće na saveznoj razini s 5,15 na 7,25 dolara po satu do 2009., tvrdeći kako bi 6,5 milijuna Amerikanaca tako imali 4.400 dolara više svake godine.
No, neki ekonomisti kažu kako bi prisiljavanje poslodavaca da plate više imalo negativan učinak na konkurentnost gospodarstva te bi moglo smanjiti zapošljavanje, pogotovo zbog velikog priljeva radnika iz drugih zemalja koji pristaju raditi i za manju satnicu.
Iako su to demokrati pokušali nekoliko puta progurati, minimalna plaća nije rasla od rujna 1997., dakle gotovo 9 godina, što se nije dogodilo još od osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Srećom, predsjednik Clinton ovlastio je savezne države da samostalno mogu odrediti da iznos minimalne plaće bude viši od iznosa savezne minimalne plaće, a do sada je 21 država tako postupila, a planiraju još dvije, kaže pobornik povećanja minimalne plaće i ekonomist s Washingtonskog Instituta za ekonomsku politiku, Jared Bernstein.
Zaposlenik koji prima minimalnu plaću, naime, godišnje može zaraditi 10.712 dolara, što je samo 900 dolara iznad službene granice siromaštva u SAD-u, dok zaposlenik na minimalcu koji ima dvoje djece zarađuje čak 5.900 dolara manje od te granice.
Međutim, mnogi ekonomisti smatraju da postoje i bolji načini kako pomoći siromašnima od povećanja minimalne satnice, jer će to povećanje prisiliti tvrtke da otpuste ljude na minimalcu. Nedavna studija Washingtonskog Instituta za politike zapošljavanja, naime, pokazuje da povećanje minimalne satnice za 10%, uzrokuje pad zaposlenosti od 2%, te povećanje cijena hrane za 1,6 posto.
Bolje je, smatraju protivnici povećanja minimalca, radnicima koji ga primaju smanjiti porezno opterećenje, čime bi zaposleni roditelj s djecom, također, mogao godišnje "zaraditi" 4.400 dolara više.
(T.B.)
Izvor:
stuff.co.nz
