SAD unatoč proširenju socijalnog osiguranja zadržava fleksibilno tržište rada, Europa nastoji sačuvati postojeća radna mjesta, a zemlje u razvoju pokreću velike infrastrukturne projekte
Za razliku od burzovnih indeksa, stope nezaposlenosti u posljednje vrijeme nezaustavljivo rastu u cijelom svijetu. A visoka nezaposlenost ne predstavlja samo ekonomski već i politički problem. Naime, u takvoj situaciji se povećava rizik od socijalnih nemira, te rizik od širenja ksenofobije, posebno u Europi, koja se suočava s prvim gospodarskim padom od velikog porasta imigracije u posljednjih nekoliko godina.
S obzirom na ove rizike, političari zasigurno neće sjediti skrštenih ruku dok radna mjesta nestaju. Stoga su ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta, ali i najveće zemlje u razvoju, najavile stimulativne fiskalne pakete za gospodarstvo.
U razvijenim zemljama, koraci koje su poduzele vlade kao odgovor na prijašnje krize i rast nezaposlenosti, imali su dugotrajne, a ponekad i štetne učinke. Kada je nezaposlenost porasla nakon naftne krize 70-ih godina, europske su vlade, pritisnute od snažnih sindikata, zadržale rigidna i nefleksibilna tržišta rada, a redove za socijalnu pomoć pokušale su smanjiti ohrabrivanjem prijevremenog umirovljenja. To je, udruženo s tradicionalno širokim socijalnim osiguranjem, rezultiralo desetljećima visoke "strukturne" nezaposlenosti i velikim porastom broja ljudi bez posla.
SAD zadržava politiku fleksibilnosti
U Americi, u kojoj je socijalna zaštita bila nešto slabija, s manje reguliranim tržištem rada, radna je snaga bila pokretljivija, te su se radnici brže i lakše prilagođavali strukturalnim pomacima. Manje od 10 godina nakon dosezanja rekordnih 10,8 posto, u vrijeme nakon Vijetnamskog rata, stopa nezaposlenosti je 1982. bila oko pet posto.
Amerika i dalje nastavlja sličnu politiku i zadržava nisku razinu socijalne pomoći te visoku fleksibilnost tržišta rada, radije nego da olakšava teškoće nezaposlenosti. Tako manje od polovice nezaposlenih u SAD-u ostvaruje pravo na neku vrstu pomoći, koja je, uz to, jedna od najmanjih među zemljama članicama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Također, iako je nedavni financijski paket pomoći gospodarstvu donekle ojačao "zaštitnu mrežu" za nezaposlene – došlo je do povećanja naknada za nezaposlene, produženo je razdoblje u kojem ju imaju pravo primati – socijalna zaštita nezaposlenih i dalje ostaje skromna.
U Europi poticaji i kraći radni tjedan
Europske se vlade, za sada, trude izbjeći greške iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Današnje su politike, ističe Stefano Scarpetta iz OECD-a, osmišljene da zadrže ljude na poslu, umjesto da ih ohrabruju da napuste radnu snagu. Nekoliko je zemalja, od Španjolske do Švedske, čak privremeno smanjilo doprinose za socijalno osiguranje kako bi se smanjili troškovi rada.
Još veća grupa zemalja, koja uključuje Austriju, Dansku, Francusku, Njemačku, Mađarsku, Italiju i Španjolsku, ohrabruje tvrtke da skrate radni tjedan umjesto otpuštanja zaposlenih, dajući im subvencije za radnike koji rade skraćeno. Njemačka, primjerice, ima razvijen sustav u kojem država pokriva 60 posto razlike u plaći za skraćeno i puno radno vrijeme u razdoblju od šest mjeseci. Vlade su nedavno i pojednostavile "papirologiju", smanjile doprinose za socijalno osiguranje te produljile trajanje navedenih potpora na 18 mjeseci.
Velika Britanija je pak krenula drugim putem. Umjesto interveniranja da bi zadržala ljude na njihovim sadašnjim radnim mjestima, usredotočila se na sprječavanje dugotrajne nezaposlenosti paketom poticaja koji bi poslodavce trebao ohrabriti da zapošljavaju i obučavaju ljude koji su bez posla dulje od šest mjeseci.
Hoće li biti dovoljno?
Što se pak zemalja u razvoju tiče, budući da nemaju razvijene sustave socijalne zaštite nezaposlenih, izlaz će tražiti kroz pokretanje radno-intenzivnih javnih infrastrukturnih projekata, uz dodatno financiranje najsiromašnijih skupina stanovništva. U tome prednjače Kina i Indija.
Hoće li ovi potezi biti dovoljni prvenstveno ovisi o daljnjem razvoju gospodarske situacije. Jer, tu se uvelike radi o privremenim "flasterima" koji se primjenjuju u nadi da će recesija uskoro prestati, te da restrukturiranje u granama gospodarstva koje će uslijediti neće biti velikih razmjera. Političari se, čini se, nadaju najboljemu. No, sudeći po brzini kojom se gospodarstva urušavaju, bolje bi bilo da se pripremaju za najgore.
Kreativni sustavi socijalnog osiguranja
Neke zemlje u razvoju imaju kreativnije sustave socijalnog osiguranja nezaposlenih nego većina razvijenih zemalja. Tako u Čileu i Kolumbiji zaposlenici uplaćuju dio plaće na posebne individualne račune i na ta se sredstva mogu osloniti ako izgube posao. Mnoge su zemlje uvele mirovinske sustave koji se temelje na individualnim računima, a Robert Holzmann iz Svjetske banke smatra da bi se ljudima trebalo omogućiti da koriste sredstva s tih računa u slučaju da izgube posao.
(T. B.)
Izvor:
The Economist
