Od 2000. do 2010. godine, plaće su narasle 60 posto, mirovine 55 posto, a ukupne cijene povećale su se upola manje – 32 posto.
Iako se mnogi žale i tvrde da im je svake godine sve gore, statistika pokazuje suprotno. Prema izračunu Državnog zavoda za statistiku u prvom desetljeću ovog stoljeća, od 2000. do 2010. godine, plaće su narasle 60 posto, mirovine 55 posto, a ukupne cijene povećale su se upola manje – 32 posto.
"Naravno, čovjeku bez posla ili plaće ova matematika ne pomaže ništa. Međutim, činjenica je da smo mi do početka krize imali stvarno dobar rast plaća i standarda, jer su plaće rasle znatno više od inflacije i rasta cijena. Konkretno, realna neto plaća rasla je između 2000. i 2010. godine 22 posto iznad inflacije, što znači da smo si 2010. mogli s prosječnom plaćom kupiti 22 posto toga više nego deset godina prije", kaže dr. Daniel Nestić s Ekonomskom instituta, piše Jutarnji list.
I mirovine su, dodaje, brže nego cijene i inflacija, no ističe da su hrvatske mirovine na tako niskoj razini da se – iako si je penzioner s prosječnom mirovinom mogao priuštiti nešto manje nego penzioner 2010. godine – u svakom slučaju radi o primanjima koja omogućavaju samo nizak standard.
Statistički su podaci neupitni i za ekonomskog analitičara mr. Marija Švigira, no upozorava kako i ove podatke, kao i svaki statistički podatak treba promatrati s dozom opreza. "Pema posljednjim dostupnim podacima, u Hrvatskoj je s krizom došlo do bitnog raslojavanja društva. Tako čak 60 posto svih zaposlenih ima plaću manju od prosječne, a oni koji zarađuju više od tog iznosa zarađuju mnogo više, odnosno odskaču. Dakle, za većinu građana povećanje cijena nije pratilo povećanje plaća pa je značilo udar na njihov standard", objašnjava Švigir. Njegove podatke potvrđuju i Eurostatovi podaci o nejednakosti distribucije dohotka u europskim državama.
Tako je, primjerice, 2009. godine razlika između 20 posto onih s najnižim primanjima i 20 posto onih s najvišim primanjima u Hrvatskoj bila 4,3 puta, što znači da je petina najbogatijih zarađivala 4,3 puta više od petine najsiromašnijih. U samo godinu dana taje stopa s 4,3 skočila na čak 5,6. Time Hrvatska ima jednu od najviših stopa nejednakosti raspodjele dohotka u Europi. Primjera radi, Slovenija, Mađarska i Češka imaju stopu od 3,4. "To nedvosmisleno pokazuje raslojavanje društva i velike nejednakosti", objašnjava Švigir.
Prema podacima o porastu cijena posljednjih sedam godina – jer i hrvatski i europski statistički ured kao referentnu godinu uzima 2005. – cijene su u Hrvatskoj rasle nešto brže nego u EU. U tom razdoblju cijene su u Hrvatskoj narasle za oko 21 posto, a u 27 zemalja EU za 15,5 posto. Pritom je najgore prošao Island, u kojem su cijene narasle za 70 posto, te baltičke zemlje, gdje je zabilježen porast od oko 40 posto.
"Početkom stoljeća istočnoeuropske zemlje imale su puno veći rast nego zapadnoeuropske zemlje i brzo su se približavale prosjeku EU. Pritom su prednjačile upravo baltičke zemlje, koje je kriza pak najviše pogodila i unazadila. To je tipično za mala gospodarstva koja brzo polete i brzo padnu", kaže dr. Nestić. Hrvatska se prosjeku EU približavala sporije od brojnih drugih bivših komunističkih zemalja, a istovremeno je imala znatno više cijene.
Prema Eurostatovim podacima o kupovnoj moći, Hrvati su si sa svojim plaćama 2000. godine mogli priuštiti točno 50 posto onoga što si je mogao priuštiti prosječni stanovnik EU. Bili smo na razini Slovačke i Poljske, znatno bolji od Estonije, Rumunjske i Bugarske. Podataka o cijenama za tu godinu nema, no 2003. godine, kad je u svoja izvješća Eurostat prvi puta uvrstio i Hrvatsku, cijene su kod nas bile na razini od 65 posto cijena u EU.
Deset godina kasnije naša kupovna moć narasla je za šest postotnih poena, na 61 posto, a cijene dvostruko više – na 76 posto. Slovačka je istovremeno kupovnom moći od 74 posto europskog prosjeka prešišala svoje cijene, koje su se zaustavile na 71 posto prosjeka. Poljska je kupovna moć rasla znatno sporije i dosegla 63 posto, no cijene su također niže, na 63 posto. Susjedna slovenija ima podjednaka oba pokazatelja – 85 posto, no njih je kriza ozbiljno udarila. Tijekom 2008. kupovna moć im je bila na 91 posto europskog prosjeka, a cijene na tek 82 posto.
"U ovakvom ekonomskom momentu, u kojem su u Hrvatskoj cijene znatno iznad stupnja mogućnosti, svako daljnje podizanje cijena istiskuje gospodarsku aktivnost te usporava i prolongira izlazak iz krize", kaže mr. Švigir. Promatrajući rast cijena u Hrvatskoj, uočljivo je da su najviše rasle cijene stanovanja, režija i energenata. "Najviše su rasle upravo monopolističke cijene, na koje građani nisu mogli utjecati", kaže mr. Švigir.
Između 2000. i 2010. godine udvostručile su se cijene najamnina i opskrbe vodom, odvoz smeća poskupio je 66 posto, struja 40 posto, plin 78 posto, tekuća goriva 97 posto. U idućem razdoblju cijene energenata nastavile su skakati, a građani upravo očekuju račune s najnovijim poskupljenjem struje i plina.
"U procesu približavanja EU troškovi stanovanja, energenata i režija jako su bitni i rastu iznadproporcionalno, odnosno brže nego ostale cijene u državi, brže od plaća i, u konačnici, brže nego što teče sam proces približavanja EU. Te su cijene bile jako, jako niske jer je država držala cijenu koju su građani mogli platiti", objašnjava dr. Nestić. Dok se cijene obuće i odjeće ili bijele tehnike neće bitno mijenjati s ulaskom u EU, troškovi stanovanja drastično će se povećati. "Ti će troškovi i dalje rasti i neće stati na ovim poskupljenjima, ne samo zbog konvergencije već i zbog posebnih zahtjeva EU u pogledu kvalitete. Npr. pročišćivači voda ili izvori obnovljive energije – a sve smo to dužni imati – iznimno su skupi", kaže dr. Nestić. (T. B.)
Izvor: Jutarnji list
