Jedinstveni posao radi posljednjih sedam godina, a kada je ugledao natječaj tek je par minuta razmišljao hoće li se prijaviti ili ne.
Nerijetki su dani kada se pred Kulom Lotrščak na zagrebačkom Gradecu okupe djeca pa s prstima u ušima odbrojavaju – deset, devet, osam, sedam… i tako točno do podne. A onda glasni prasak zasluži pljesak, uznemiri golubove na glavnom gradskom trgu, preplaši pokojeg turista i Zagrepčanima da do znanja da je 12 sati.
A za jedinstveni hitac posljednjih sedam godina zaslužan je 36-godišnji Alem Tutundžić. Kada je Zagrebački holding objavio interni natječaj za jedinstveni posao tek je par minuta razmišljao hoće li se prijaviti.
Nakon 13 godina rada u ZET-u bilo je vrijeme za promjenu, a u njegovom slučaju promjena je postala odlazak na posao koji su radili tek rijetki prije njega. Jer čini se da kad netko postane topnik na tom poslu ostaje do mirovine. Tako nešto za sebe je isplanirao i gospodin Alem, topnik pete generacije koji je na dužnost stupio 14. travnja 2008. godine.
Točnog datuma se prisjetio bez imalo razmišljanja. Vjerojatno ga ni ne stigne zaboraviti jer mnogi se raspituju kako izgleda njegov život, bili oni novinari, turisti ili slučajni prolaznici.
"Bio sam uzbuđen, jedinstven je to posao. Naravno da sam bio ponosan, nisam ni danas manje ponosan", priča kako se osjećao.
A da bi postao topnik - i dobio dozvolu da one u centru grada obavijesti da je podne - morao je naučiti rukovati opasnim tvarima.
No, nakon nekoliko tjedana obuke Alem je bio spreman za posao u jednom od najljepših zagrebačkih 'ureda'.
"Obično ljudi reagiraju s veseljem, valjda im je to ok, poznavati topnika, budući da je to jedinstven posao, nema puno ljudi koji ga rade", odgovara na pitanje kako drugi reagiraju kada im kaže čime se bavi. Naime, on je uglavnom jedini topnik u Hrvatskoj. Ovo 'uglavnom' je tu jer ima par zamjenika koji uskaču kada ode na zasluženi godišnji odmor.
A tih 27 dana godišnjeg odmora njegovi su jedini slobodni dani. Ostatak godine za njega ne postoje neradni blagdani, praznici ili vikendi. Svaki dan oko 11 sati dolazi na svoje posebno radno mjesto do kojeg vode jednako posebna uspinjača i Zakmardijeve stube.
"Ponekad se dogodi da bi čovjek volio imati neki slobodan dan, nekad bi volio otići negdje gdje se ide od ranog jutra, ali što je tu je. Pregrmi se ta želja i to je to – furaš dalje", kaže. I nije se dogodilo u ovih sedam godina da nije došao na svoje radno mjesto i da je grad ostao bez pucnja.
"Znao sam dolaziti i pod gripom, ali sve se to nekako uredi. Za sve poslove koje radim ostavim dosta vremena i predvidim situaciju tako da sve uspijem stići", objasnio je. A da ne bi bilo onih koji će mu spočitnuti da radi tek sat i pol vremena, pucanj s prozora Kule tek je mali dio njegovog posla, ali svakako najzanimljiviji.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
Izvor: Dnevnik.hr
