Posjedujete li i vi trajni trag na tijelu u obliku tetovaže i jeste li ikad zbog toga doživjeli neku neugodnost?
Tetovaže su zabavan i zanimljiv način prikaza individualnosti. Dugi niz godina smatrale su se stigmom, u toj mjeri da je njihov izostanak bio jedan od preduvjeta za zapošljavanje. No, danas su tetovaže u poslovnom svijetu česta pojava. Određena negativna mišljenja postoje i danas, ali pomiješana su s indiferentnima, čak i pozitivnima. Prednosti, mane i načini na koje se osobe koje ih posjeduju tretiraju u poslovnom okruženju, istražili smo na portalu women in adria.
Imidž kompanije igra ulogu
Svako mjesto poslovanja ima stroge odrednice vezane uz izgled u poslovnom prostoru. Način na koji se tetovaže na zaposlenicama prihvaćaju, tj. tretiraju ovisi primarno o tome u kojoj branši je zaposlena te na kojoj funkciji. Žene koje rade u bliskom kontaktu s korisnicima ili strankama (ugostiteljstvo, turizam, marketing i sl.) šef će češće zamoliti da tetovaže prekriju odjećom. Zaposlenik je odraz kompanije, pa shodno tome mora i izgledati. Njen imidž mora se vidjeti na njenim zaposlenicama, uključujući ponašanje i fizički izgled. Neki poslodavci konzervativnijeg su stava, pa se to odražava i na njihov princip rada, pristup strankama i stav prema tetoviranim ženama. S druge strane, kreativne grane kao i progresivniji poslodavci potiču i slave ovakvo vizualno pokazivanje osobnosti.
“Kako sam arhitektica, nama se ekscentričnost ako to tako nazovemo, tolerira vise nego drugim strukama“, komentirala je Romana Lasan. „Nisam nikada prikrivala tetovaže posebno jer su moje na jako vidljivim mjestima… nadlanica i podlaktica, te čak i na usni.“
Kako žene razbijaju stereotipe i iskaču iz društveno normiranog kalupa pokazala je Martina Krajinović Gulsun, vlasnica Kallos brenda.
„Cijeli moj posao i lifestyle sam kreirala upravo po svojim željama u kojem su tetovaže sasvim normalna stvar.“
Vezano uz pokazivanje tetovaža, objašnjava: “Uvijek se pokušavam prilagoditi okruženju. Iz poštovanja prema nečijem poslovnom okruženju u kojem nije dopušteno dolaziti golih leđa, ramena i slično, uvijek bih pokušala odjenuti nešto što neće baš ostaviti tetovaže u potpunosti vidljive. Nažalost, to je još uvijek neki bonton, iako sve više ljudi prihvaća tetovaže na drugima i nisu više toliko ‘ekscentrične’ kao prije nekoliko godina.“
Stereotipi i predrasude o tetoviranim ženama
Uz to, postoji i stereotipiziranje žena koje posjeduju tetovaže. Iz negativnog, kulturno nametnutog stava o tetoviranju, dolazi do stereotipnog poimanja žena s njima. One su okarakterizirane kao loše, zle, čak i kriminalke. Dobacivanje i uvrede na cesti čest su slučaj. Predrasude s kojima se susreću žene vezane su uz pronalazak posla i ostatak života nakon što se tetoviraju, kad ih bližnji upozoravaju da „te takvu nitko neće zaposliti“, komentiraju „zašto si se tak’ cijela pošarala“ i „kako će to tek loše izgledati kad budeš majka i starija.“ Svoje iskustvo prepričala je Krajinović Gulsun.
„Ljudi koji nisu tetovirani nemaju obzira niti pristojnosti prema tetoviranim ljudima, to je velika istina. Pitanja poput: Šta ti je to? Šta to znači? Šta ti nije prevelika? Kako ideš takva na posao? Samo pokazuju njihovu nezrelost. To je isto kao da se netko obuče kako se vama ne sviđa pa ga zbog toga pitate kako može takav na posao. Ili da je osoba htjela napisati na ruku ono čije značenje želi da svi razumiju onda bi to i napisala na jeziku koji svi razumiju. Umjetnost je odraz intime.“
Osuda žena s tetovažama nerijetko dolazi i od drugih žena koje ih imaju. Ponovno, kulturno uvjetovano, tetovažama se daje negativna konotacija i nesvjesno osuđujemo te tjelesne razlike, posebice na poslu, koji je profesionalno mjesto, pa bi se shodno tome trebalo i ponašati. Naravno, tu je i dodatna kategorija osude, vezana uz kvalitetu i dizajn same tetovaže. „Za ljude koji možda nisu karakterno čvrsti takvi komentari sigurno nisu ugodni jer uvijek imaju taj jedan prizvuk osude ili sažaljenja, kao da je to neka bolest koja će kasnije proći i onda ćemo požaliti zbog tetovaže“, nadovezela se Krajinović Gulsun, komentirajući negativne komentare koji u javnosti prate tetovirane žene.
Žaljenje za tetovažama
Uz viši broj tetovaža, veća je i vjerojatnost za žaljenjem za tetovažama. Najčešći su razlozi nekvalitetna izrada ili srljanje u odluku o tetoviranju. Arhitektica Lasan navodi kako je svoje dala napraviti relativno kasno u životu, jer je u mladosti vjerovala kako se nikad neće tetovirati. „U 30-ima sam imala potrebu na taj način se izraziti. Svaka je tetovaža dugo promišljana i ima značenje meni bitno, i zaista su postale moja druga koža“, zaključuje Lasan.
Vrlo mlada počela se tetovirati Martina Krajinović Gulsun. Nosi ih dulje od polovice života. „Imam 40 godina i jedino što mi je žao je što nisam stavila sve one tetovaže koje sam planirala. Ali nikad nije kasno“, ponosno izjavljuje.
Izvor: women in adria