Zamislite ovakvu situaciju. Predsjednik države odlazi sa svoje pozicije u ključnom trenutku za državu i drži završni govor. Skupina ga promatra i potajno se pribojava budućih pritisaka, a uskoro bivši predsjednik zabrinut je za provedbu daljnjih programa, svoju ostavštinu i klimatsko okruženje.
Svaki vođa koji napušta svoje mjesto trebao bi imati slične brige. Kako pripremiti svoj tim i kompaniju za budućnost, stvoriti pozitivno okruženje za slijedećeg vođu te kako se prilagoditi nekoj novoj ulozi.
Veliki vođe, bez obzira vode li kompaniju ili samo tim ljudi, uvijek imaju ostavštinu koja ih označava i predstavlja njihov doprinos razvoju organizacije. Način na koji zaključe svoje poglavlje ima dugoročni utjecaj. Kako se približava kraj njihova mandata, vođe moraju postupno sve veći dio obveza prepuštati svojim "nasljednicima" i timu koji ostavljaju za sobom. Na taj način direktno ukazuju novom vođi s čim se mora suočiti od prvog dana.
Za uspješan odlazak vođe potrebno je poštivati tri važna čimbenika: politiku, praksu i emocije, pomoću kojih će vizija i legitimitet vođe ostati netaknuti nakon njegova odlaska.
Na početku moramo biti svjesni da ovi osjećaji postoje, prirodni su i mogu utjecati na prosudbu. Zbog toga je važno da i vođe imaju osobu s kojom mogu otvoreno razgovarati, jer konačno i oni su ljudi od krvi i mesa. Pomoći vođi u donošenu konačne odluke i izradi budućeg plana znači osigurati teren za daljnji razvoj, jer će pod manjim pritiskom moći donijeti odluke i potaknuti razvoj budućih generacija. (V.K.)
Izvor:
Harvard Business Online