Interesira me da li Hrvatski zavod za zapošljavanje, ako traži djelatnika za rad u svojoj ustanovi, može ne objaviti natječaj (što je manji problem) te na takav neobjavljeni natječaj, na razgovor ne pozvati samo jednoga od mogućih 12-ak kandidata, iako su kandidati ujednačeni po potrebnim kriterijima. Po niti jednom od kriterija ne bih trebao biti nepozvan (jer se uvijek nađe netko sličan, dapače, imam bolje kvalifikacije za to mjesto). Što ako se smatralo da ionako neću doznati za neobjavljeni natječaj, i što ako, ali samo ako je u igri neki oblik diskriminacije?
Dapače, prema Zakonu o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, iz 2002. godine (za razliku od ranijih propisa), poslodavci nisu više dužni slobodno radno mjesto niti prijaviti Zavodu za zapošljavanje. Dakle, poslodavci, osim državne uprave i nekih drugih poslodavaca prema posebnim zakonima (npr. fakulteti pri izboru profesora) ne moraju niti na koji način objaviti postojanje slobodnog radnog mjesta, a pogotovo ne putem javnog natječaja (u novinama i sl.). Prema tome, niti Hrvatski zavod za zapošljavanje nije bio dužan objaviti natječaj, iako ja vjerujem da je natječaj bio objavljen, samo ne u tisku, nego putem informacija Zavoda za zapošljavanje.Također ne postoji nikakav propis koji bi obvezivao poslodavca da prijavljene kandidate poziva na razgovor. To je stvar slobodne procjene poslodavca. Također ne postoji niti zakonska obveza poslodavca da kandidate koji nisu primljeni obavijesti o tome, iako je to stvar korektnog odnosa pa mnogi poslodavci to čine.
Dakle, kandidat koji nije primljen, nema mogućnosti nikakve zaštite zato što nije bio objavljen natječaj niti zato što nije bio pozvan na razgovor. Također takav kandidat, osim iznimno o čemu je riječ u nastavku teksta, nema niti nikakve mogućnosti zaštite zato što nije primljen.
Iznimno zaštitu može imati kandidat kod kojega poslodavac nije uzeo u obzir prioritet pri zapošljavanju, temeljem Zakona o pravima branitelja, kao i u slučaju nedavanja prednosti podzastupljenom spolu iz Zakona o radu. Dakle, ako Hrvatski zavod za zapošljavanje, kojega kao javnu ustanovu obvezuje davanje prednosti braniteljima, ne da prednost branitelju odnosno drugoj osobi koja temeljem toga Zakona ima prednost, branitelj može poništavati taj izbor. Međutim, branitelj bi mogao samo postići da se poništi izbor odnosno sklopljeni ugovor o radu, a nipošto ne bi mogao ishoditi, od inspekcije rada odnosno suda, da donese odluku da se ugovor o radu mora sklopiti baš s njime. Osim toga, svaki poslodavac, pa naravno i Hrvatski zavod za zapošljavanje, mora temeljem članka 3. st. 2. Zakona o radu, pri zapošljavanju dati prednost osobi podzastupljenog spola. Međutim, posljedica nedavanja ove prednosti je samo prekršaj, odnosno kazna za poslodavca, a nema mogućnosti da se temeljem ne davanja te prednosti zahtjeva poništenje natječaja odnosno sklopljenog ugovora o radu, a pogotovo nema baš nikakve mogućnosti da se ishodi presuda kojom bi se poslodavca obvezalo da primi baš određenu osobu, tj. onu koja je inicirala postupak i koja ima prednost.
Što se tiče zaštite od diskriminacije (tj. stavljanje u nejadnaki položaj) pri primanju na rad, ona također predstavlja prekršaj, samo što je pri sadašnjem Zakonu teret dokaza na osobi koja tvrdi da je diskriminacija učinjena. Osim toga Zakonom nije riješena mogućnost druge vrste zaštite, dakle tužbe za poništenje sklopljenog ugovora o radu i sl. Međutim, nedavno predloženim Prijedlogom izmjena i dopuna Zakona o radu, predlaže se prebacivanje tereta dokaza za diskriminaciju na poslodavca, te mogućnost postupka zaštite prava za nezadovoljnog kandidata u slučaju diskriminacije.
