Iako nije jedina, ovdje kao primjer navodimo ugostiteljsku djelatnost koja je svakako jedna od djelatnosti u kojima su ovakve pojave moguće.

Vjerojatno je da će upravo u ovoj godini krizi kada je izražena neizvjesnost u poslovanju ovakvih stvarnih situacija biti više nego obično.

Slijedom toga postavljaju nam se pitanja na koji način regulirati međusobne obveze dva različita poslodavca u konkretnom slučaju.

Međutim, odgovor na ovakvo pitanje sadržano u prethodnoj rečenici postaje nevažno budući važeći Zakon o radu ne poznaje institut unajmljivanja radnika između trgovačkih društava.

Takva mogućnost predviđena je samo za trgovačka društva koja su registrirana kao agencije za privremeno zapošljavanje radnika i koje tada mogu temeljem sporazuma o ustupanju radnika, radnike ustupiti drugom poslodavcu na određeno vrijeme.

Agencija za privremeno zapošljavanje može poslove ustupanja radnika obavljati samo u zemlji i to pod uvjetom da te poslove obavlja kao jedinu djelatnost, da je registrirana kao trgovačko društvo po važećim propisima i evidentirana kod ministarstva nadležnog za poslove rada (članak 231. Zakona o radu).

Najduži rok na koji agencija može nekom poslodavcu ustupiti radnika je neprekinuto razdoblje od jedne godine pri čemu se prekid kraći od mjesec dana ne smatra prekidom razdoblja od jedne godine.

Radnici sva prava temeljem rada na navedeni način ostvaruju kod agencije za privremeno zapošljavanje.

Poslodavac kojem su radnici ustupljeni smatra se njihovim poslodavcem u smislu obveze primjene odredaba Zakona o radu kao i drugih zakona i propisa kojima su uređena pitanja zaštite zdravlja, zaštite na radu i posebne zaštite određenih kategorija radnika (kao npr. trudnice, majke s djecom do tri godine, invalidne osobe i sl.).