Zakon o radu propisao je uvjete koji se trebaju ispuniti da bi radnik ostvario pravo na otpremninu.

Radi se o sljedećim uvjetima: da je ugovor o radu koji se otkazuje trajao neprekidno najmanje dvije godine, da ugovor o radu otkazuje poslodavac te da se ne radi o otkazu ugovora o radu radi skrivljenog ponašanja radnika.

Kada je riječ o neprekidnom trajanju ugovora o radu treba naglasiti da se vrijeme opravdane spriječenosti za rad kao što je npr. bolovanje ili rodiljni dopust ili plaćeni odnosno neplaćeni dopust ne smatraju prekidom rada.

Zakon o radu propisao je način utvrđivanja otpremnine i to na način da se ista ne smije ugovoriti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne bruto plaće radnika isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu i to za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.

Primjera radi, to znači da radnik koji je kod istog poslodavca proveo neprekidno devet godina ima pravo na tri bruto plaće otpremnine.

Treba naglasiti da u slučaju kada je kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pravo radnika na visinu otpremnine uređeno drugačije, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo.

U slučaju kada poslodavac otkazuje radniku koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti otpremnina se utvrđuje u dvostrukom iznosu nego je to obveza poslodavca u drugim slučajevima.

Iako Zakon o radu nije propisao vrijeme isplate otpremnine, praksa je da se danom dospijeće isplate otpremnine ima smatrati posljednji dan otkaznog roka odnosno dan prestanka ugovora o radu.