Tek zaposleni inženjer treba polagati stručni ispit u sklopu posla. Ukoliko u idućih pet godina želi dati otkaz, mora platiti punu godišnju plaću. Može li poslodavac tražiti od zaposlenika da potpiše takav ugovor?
Pitanje: Molio bih Vas odgovor na sljedeću situaciju koja mi se dogodila na razgovoru za posao gdje sam ušao u uži krug kandidata.
Kao jedan od uvjeta zatraženo je da prihvatim klauzulu u ugovoru o radu prema kojoj moram ostati u tvrtki minimalno 5 godina, a ako želim dati otkaz unutar tog vremena, moram platiti kaznu u iznosu jedne bruto godišnje plaće (što bi, po procjeni, bilo nekih 140.000 kn).
Tu klauzulu vlasnici tvrtke tumače kao povrat ulaganja u mene i željom da imaju dugoročno rješenje, a ne da radnik kojeg zaposle na tom radnom mjestu ode iz tvrtke nakon obuke i naučenih vještina. To ulaganje se svodi na plaćanje stručnog ispita od 1320 kn koji je neophodan za obavljanje tog posla (diplomirani sam inženjer strojarstva bez stručnog ispita), a za koji mi je rečeno da bih trebao učiti kod kuće (što smatram da je u redu).
Također se ulaganjem smatra da ću za to vrijeme dok ne položim stručni ispit biti manje produktivan i da će mi pomagati kolege. Međutim, za vrijeme dok ne položim stručni ispit moja bi plaća bila umanjena za 1000-1500 kn. Smatram da time otplaćujem to ulaganje u mene. A da ne govorimo o tome da je prema čl. 36 ZOR-a poslodavac dužan omogućiti radniku, u skladu s mogućnostima i potrebama rada, školovanje, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje, a radnik ga je dužan prihvatiti.
Smatram da je gore navedena klauzula nezakonita jer je u suprotnosti s osnovnim pravom radnika da može dati redoviti otkaz bez obrazloženja. U tom slučaju bi plaćanje kazne u iznosu jedne bruto godišnje plaće, po mojem mišljenju, bilo protuzakonito. Može li se takva klauzula i nakon potpisivanja ugovora osporiti i na koji način?
Kazna u takvom iznosu bila bi primjerena prilikom odlaska u konkurentnu tvrtku, što predstavlja ugovornu zabranu natjecanja koja je u potpunosti u skladu sa ZOR-om i ne bi bila sporna da ju tvrtka navodi kao takvu u Ugovoru o radu.
Odgovor: Kao što ste i sami naveli, sukladno odredbi članka 36. Zakona o radu, poslodavac je dužan omogućiti radniku, u skladu s mogućnostima i potrebama rada, školovanje, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje, a prilikom promjene ili uvođenja novog načina ili organizacije rada, poslodavac je dužan, u skladu s potrebama i mogućnostima rada, omogućiti radniku osposobljavanje ili usavršavanje za rad.
U praksi se često sklapaju zasebni ugovori koji reguliraju školovanje ili usavršavanje radnika, u kojima se uređuje da poslodavac plaća određeno školovanje ili usavršavanje radnika, a radnik se obvezuje neko vrijeme ne raskidati radni odnos sa poslodavcem. U slučaju prijevremenog raskida radnog odnosa, radnik je najčešće dužan poslodavcu platiti određene iznose naknade štete, u vidu troškova školovanja ili usavršavanja, a iznosi naknade štete se smanjuju protekom radnog odnosa. Naplata ugovorne kazne u takvim slučajevima je upitna.
U Vašem slučaju potrebno je detaljnije znati o kakvoj vrsti školovanja se radi te koliki su stvarni iznosi štete koje bi poslodavac mogao trpjeti Vašim prijevremenim raskidom radnog odnosa. Pri tome bi se, osim odredbe članka 36. Zakona o radu, morale primijeniti i odredbe Zakona o obveznim odnosima, koji kao jedno od osnovnih načela obveznih odnosa u Republici Hrvatskoj (uključujući i radne odnose) navodi jednakost činidbi, tj. da pri sklapanju naplatnih pravnih poslova (dakle i ugovora o radu), sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.
Bez obzira na navedeno, napominjem kako se ugovor o radu sklapa svojevoljno te kako prije sklapanja takvog ugovora svakako treba s eventualnim budućim poslodavcem raspraviti problematične dijelove ugovora o radu.
