Gost MojPosao webinara bio je psiholog Mitja Ružojčić s kojim smo razgovarali o tome kako se nositi sa strahom i neizvjesnošću u kriznim vremenima.
Prije točno godinu dana je službeno potvrđen prvi slučaj zaraze koronavirusom u Hrvatskoj, nedugo potom uslijedio je lockdown praćen oštrim mjerama i zatvaranjem gospodarstva, zatim i razorni zagrebački potres, a naši životi su u svega nekoliko tjedana okrenuti naglavačke.
Kao što znamo, niti ostatak godine nije prošao bez novih traumatičnih događaja. Pandemija je cijelo vrijeme bila prisutna, unatoč - tako nam je tada barem djelovalo - kraćem predahu koji je uzela preko ljeta, a na samom kraju godine pogodio nas je novi siloviti potres, ovaj put u Sisačko – moslavačkoj županiji.
U takvim neizvjesnim i stresnim okolnostima, kada se gotovo svakodnevno trudimo pronaći odgovore na pitanja s kojima se nikada ranije nismo suočili, osim o fizičkom, podjednako je bitno voditi brigu o našem mentalnom zdravlju. Zvuči razborito, zar ne?
Međutim, brinemo li doista o našem psihičkom ili emocionalnom zdravlju? Razgovaramo li s bliskim osobama, ili pak stručnjacima, o problemima koji nas muče i postepeno razdiru iznutra? Ili pak te stvari držimo potisnute duboko u sebi, gurajući ih pod 'mentalni tepih' sve dok nam ne ponestane materijala za pokrivanje iskustava i emocija s kojima se ne želimo suočiti'
Ova i slična pitanja našla su se u fokusu današnjeg MojPosao webinara ''Razgovor sa psihologom – Kako se nositi sa strahom i neizvjesnošću?“, na kojem nam se pridružio psiholog Mitja Ružojčić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
„Mi smo već duže vrijeme veoma ranjivi jer godinu dana živimo u stanju neizvjesnosti. Kako emocionalne, tako i ekonomske. Sve to stvara plodno tlo za razvoj psihičkih smetnji, zbog čega predviđamo kako će nakon završetka pandemije uslijediti pandemija psiholoških bolesti. S pozitivne strane, svi smo u ovome zajedno i to nam može pomoći kako bismo povećali empatiju i generalnu svijest o psihičkim bolestima“, rekao je Ružojčić.
Kriza je, barem kad je riječ o brizi o mentalnom zdravlju, donijela i poneku dobru stvar. Primjerice, danas smo znatno spremniji potražiti psihološku pomoć nego što je to bio slučaj ranije.
„Iako se osobno ne bavim kliničkom psihologijom, iz razgovora s kolegama definitivno sam stekao jasan dojam kako je porasla potražnja za psihološkim uslugama. Cijela ova godina umanjila je stigmu psihičkih poremećaja i sada smo puno spremniji pričati o onome što osjećamo“, ističe Ružojčić.
Na pitanje što možemo sami za sebe učiniti kako bismo umanjili strah koji osjećamo, Mitja odgovara kako je nužno da si „damo vremena“ i pojašnjava kako je sasvim normalno u trenutnim okolnostima, s kojima se nikad prije nismo susreli, osjećati anksioznost. Također, upuštanje u fizičku aktivnost i bavljenje stvarima koje nas i inače opuštaju uvijek je dobro rješenje.
Međutim, kako tvrdi, „ako naša anksioznost traje duže vrijeme, recimo nekoliko mjeseci nakon određenog traumatskog događaja, zbog čega nismo sposobni normalno obavljati poslovne obaveze, ali i privatne stvari, tada je potrebno potražiti psihološku pomoć od strane stručnjaka“.
Pretjerana izloženost informacijama
Unazad godinu dana u javnom diskursu se 'udomaćila' riječ kiberohondrija, koja predstavlja zdravstvenu anksioznost uvjetovanu učestalim pretraživanjem interneta. Naime, u pokušaju dolaska do vrijednih i potrebnih informacija o zdravlju, mnogi od nas su – pretjerali.
„Riječ je o ponašajnom obrascu koji svi u manjoj ili većoj mjeri koristimo. Osobito je to postao problem u pandemiji. Zašto? Medicinske informacije postale su nam glavna vijest, posebice one sa senzacionalističkim naslovima. Kako shvatiti da smo pretjerali? To se događa u trenutku kada osvijestimo da smo u pretraživanje interneta krenuli kako bismo si ublažili anksioznost, samo da bismo si je na koncu povećali. Naravno, važno je biti pravodobno informiran, ali informacije trebamo tražiti na provjerenim stranicama“, savjetuje Ružojčić.
Čak i ako sami ne osjećamo značajnije posljedice krize na naše mentalno zdravlje, postoje dobre šanse kako se netko od nama bliskih osoba, prijatelja ili kolega s posla, muči s određenim problemima. S obzirom da dio ljudi nije spreman otvoreno progovoriti o takvim stvarima, postoje li neki znakovi koji nam mogu ukazati da im je potrebna pomoć?
„Možemo pratiti njihovo neverbalno ponašanje i voditi računa o tome ponaša li se ta osoba kroz duži period neuobičajeno. Ako se sve češće izolira, odnosno rjeđe viđa s ljudima s kojima inače druže i ne sudjeluje u uobičajenim aktivnostima, moguće je da je nešto posrijedi. No, pritom valja biti oprezan. Nemojte raditi intervencije na najmanji znak problema, sačekajte malo kako biste vidjeli kako će se situacija razvijati i razmijenite mišljenja sa zajedničkim prijateljima kako biste doznali što oni misle o svemu tome“, savjetuje.
Tijekom prošle godine, Mitja je zajedno s kolegama s fakulteta istražio kako su se ljudi snašli radeći od kuće za vrijeme lockdowna.
„Prema našem istraživanju ljudi su se dosta dobro snašli. Po pitanju produktivnosti i životnog zadovoljstva ljudi koji su radili od kuće i oni koji nisu imali tu mogućnost imali su gotovo istovjetne rezultate. Razlika se pokazala u konfliktu obiteljskih i poslovnih uloga. Ljudi koji su radili od kuće imali su većih poteškoća s prestankom rada nakon isteka radnog vremena. To je zato što rad od kuće ruši fizičke barijere između poslovnog i privatnog“, objašnjava i dodaje kako se „vremenska strukturiranost pokazala najboljim rješenjem za održavanjem balansa između poslovnog i privatnog dijela života“.
Cijeli razgovor sa psihologom Mitjom Ružojčićem pogledajte na MojPosao youtube kanalu.
