Sindrom izgaranja često na naša ’vrata’ dolazi potiho, kriomice, zbog čega prekasno postajemo svjesni njegovih štetnih učinaka.
Zahtjeva pred nama sve je više, a vremena sve manje. Pritišću nas rokovi, obveze, šefovi i vlastite ambicije. Kad se tome još doda pandemija, nije čudno što sve više ljudi traži pomoć zbog "burnouta", sindroma izgaranja.
Iris Komesar i Selma Terlević za HTV su opisale kako nisu niti osjetile što se to događa s njima. Posao im je išao, zahtjevi su samo rasli, a odgovornost je bivala sve veća.
Iris je bila godinama menadžer u nekoliko korporacija. Život joj je bio isključivo posao koji je zahtijevao potpuni angažman. Radila je po 10, 12, 14, 16 sati, kako koji dan. Uživala je u tome, bila je mlada, puno je putovala, sve joj je bilo uzbudljivo i vrlo, vrlo interesantno.
„To su bili sajmovi. Nisam imala slobodnu ni subotu niti nedjelju. Radilo se u prosjeku 16 sati dnevno. I zamislite tako tri tjedna. Nakon povratka kući s puta koji je trajao 20-24 sata, sutradan ujutro u 8 sati već sam bila na poslu“, prisjeća se Iris.
Nakon jednog takvog puta dobila je, kaže, informaciju da opet sutradan mora na sajam u Frankfurt. Otišla je s temperaturom od 39 stupnjeva. Po povratku u Zagreb išla je liječniku i u bolnici morala ostati 10 dana.
„Doktorica me doslovno uhvatila za revere sakoa i rekla 'gospođo, vi ostajete ovdje'. To je za mene bio veliki šok. Nakon jedno 3-4 sata kad su me primili na odjel, pomislila sam 'ljudi moji, ja ću se u 10 dana naspavati'.“
U vlastiti posao ona i suprug krenuli su nakon što je po drugi put postala majka. Željela se više posvetiti djeci, jer to uz dotadašnji posao nije bilo moguće. Iris je voljela sve poslove koje je radila, uživala je u svakom od njih. Zahvalna je, kaže, svakom poslodavcu jer smatra da je to bio njezin osobni put. Trebala ga je proći da bi stvorila na kraju svoju priču.
„Nijedna promjena ne ide preko noći. Svaka promjena traži određeno vrijeme, i traži da mi sazremo unutra, u sebi, za tu promjenu, kao i situacije oko nas. I onda u trenutku kad sve posloži promjena se i sama desi“, zaključuje Iris.
Selma, savjetnica za odnose s javnošću, kaže da je htjela otići iz marketinga. Kada su joj ponudili mjesto glavne urednice jednog magazina, kaže, nije previše razmišljala. Bila je mlađa, pod adrenalinom i entuzijazmom.
„Znam okvire tvrtke za koju radim. Radimo u minimalnim uvjetima, da ne košta previše, a da opet izgleda kao da je koštalo puno. U jednom trenutku to postane preintenzivno“, kazala je.
Prvi simptom da se s njom nešto događa bile su čudne reakcije.
„Sav taj raspon osjećaja koji se događao, od nervoze, ljutnje, bijesa, velike tuge - kao da gubiš kontrolu nad emocijama, a moraš držati sve na mjestu. To se sve prelilo u nesanicu“, kazala je Selma.
Liječnica ju je upozoravala da mora usporiti, čuvati zdravlje. No reagirala je tek na rečenicu: Želite li da vaš sin ima mamu i dalje?
Odlučila je ići na bolovanje i napisala e-mail o tome.
„Plakala sam dok sam pisala taj e-mail, a i dok sam ga čitala jer sam osjećala veliku grižnju savjesti - jer ti si taj koji je glavni urednik. OK netko će te zamijeniti. Ali ako ideš na bolovanje tko će radit taj posao? Cijelo vrijeme ti je to u podsvijesti“, kazala je Selma.
Nakon što je malo razmislila i osvijestila svoja radnička prava, dala je otkaz. Potom je kaže, nesanica nestala, a ona zaspala "kao top".
„Sjećam se kad sam prvu noć odspavala. Ujutro sam se probudila kao pobjednik“, ispričala je Selma.
Izvor: HTV
