Ponovno je aktualizirano pitanje ograničavanje rada nedjeljom u Hrvatskoj.
U Hrvatskoj se opet raspravlja o zabrani rada nedjeljom, iako je takvu zabranu Ustavni sud već dva puta odbio. Iako se potencijalno radi samo o premijerovom pokušaju da skrene pozornost javnosti s brojnih afera koje potresaju Hrvatsku, razvila se javna rasprava o regulaciji rada nedjeljom.
Mnogo faktora utječe na odluku neke zemlje da ograniči rad nedjeljom. Potpuno se zabraniti ne može jer neke djelatnosti zbog prirode posla moraju raditi svaki dan. Ljudi vole uspoređivati svoju državu s onima koje percipiraju kao slične, pa se tako u Hrvatskoj kao argumenti za i protiv uzimaju primjeri ostalih članica EU, piše index.hr.
Na odluku o ograničenju rada nedjeljom utječu kulturološki, ekonomski, povijesni, religijski i društveni faktori, pa ne postoji ujednačena praksa na prostoru cijele EU. Svaka država je zasebna, a mnoge daju pravo lokalnim vlastima da reguliraju rad nedjeljom, uzimajući u obzir sve specifičnosti određenog područja.
EU je pokušala urediti pitanje rada nedjeljom, direktivu srušio sud
EU je pokušala ujednačiti regulacije svih članica o radu nedjeljom, ali bezuspješno. Direktiva o radnom vremenu iz 1993. je odredila maksimalno 48-satno tjedno radno vrijeme i pokušala odrediti da nedjelja bude neradni dan.
Slično kao Ustavni sud u Hrvatskoj, Sud Europske unije je poništio odredbu o neradnoj nedjelji zbog toga što je smatrao da Europsko vijeće nije dovoljno obrazložilo zašto je nedjelja više vezana za zdravlje i sigurnost radnika od ostalih dana u tjednu.
Direktiva o radnom vremenu iz 2003. se ne referira ni na jedan dan u tjednu kao neradni i ostavlja se sloboda svakoj državi (ili lokalnoj sredini) da sama regulira pitanje nedjeljnog rada. Dodatno, Europska socijalna povelja u članku 2 navodi da države moraju "osigurati tjedni odmor koji će se, koliko je to moguće, podudarati s danom koji je prema tradiciji ili običajima u dotičnoj zemlji ili regiji priznat kao dan odmora".
Kako su države EU regulirale rad nedjeljom
Trend zadnjih godina je da se zabrane rada nedjeljom olakšavaju, tj. širi se krug djelatnosti u kojima je rad nedjeljom dopušten. Francuska, tradicionalno jako stroga po pitanju radničkih prava, 2015. dodatno je liberalizirala rad nedjeljom tako da je ostavila pravo lokalnim vlastima da izaberu 12 radnih nedjelja, a u turističkim područjima je dano pravo da svaka nedjelja može biti radna.
Konzervativna Poljska je 2014. izmjenama zakona o radu proširila krug djelatnosti i situacija u kojima je rad nedjeljom i blagdanima dopušten. Ali već 2018. je opet uvedena zabrana, iako postepeno u tri planirane faze. Postoje 32 iznimke od zabrane. Nedjeljom mogu raditi poštanski uredi, benzinske postaje, ljekarne, trgovine u zračnim lukama, željeznički kolodvori i hoteli.
Također, postoji iznimka za male trgovine koje vodi isključivo vlasnik/poduzetnik. Kako bi nedjeljom ostale otvorene, vlasnici su dužni sami obavljati posao. Internetska trgovina nije ograničena. Društvo je jako polarizirano oko rada nedjeljom, ali prema najnovijim anketama, većina Poljaka želi liberalizaciju rada nedjeljom ili potpuni povratak na radnu nedjelju bez restrikcija.
U Grčkoj je načelno rad nedjeljom zabranjen, ali ima jako puno izuzetaka. 2021. su izuzeci prošireni na poštu, proizvodnju sanitetskih proizvoda, distribucijske centre, proizvodnju i distribuciju lijekova, rudnike i cementare itd. Zanimljivo rješenje je zabrana rada trgovinama, ali se za prodaju preko interneta i telefona smatraju distribucijskim centrima, pa je tehnički rad dopušten.
2015. je Mađarska krenula suprotnim smjerom od ostatka EU i zabranila rad nedjeljom. Zabrana je bila izrazito nepopularna u Mađarskoj unatoč brojnim izuzecima - za pekare, ljekarne, kioske i benzinske postaje, među ostalim. Nakon godine dana je ponovno dopušten rad nedjeljom.
U Njemačkoj je rad nedjeljom tehnički zabranjen, ali uz brojne izuzetke. U Austriji rad nedjeljom nije zabranjen, ali je broj radnih sati trgovina ograničen na 72 tjedno pa nedjeljom uglavnom ne rade.
Koliko uopće ljudi radi nedjeljom
Prema anketi iz 2015. Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta, države s najvećim postotkom zaposlenika koji nikada ne rade nedjeljom su Luksemburg (58 posto), Belgija (57 posto), Austrija (55 posto) te Cipar, Latvija i Portugal (54 posto).
Najmanje je zaposlenih koji nikada ne rade nedjeljom u Grčkoj (35 posto), Hrvatskoj (36 posto), Rumunjskoj (39 posto) te Irskoj i Poljskoj (41 posto). Ali u većini država je više radnika koji rade bar jednom mjesečno nedjeljom nego onih koji ne rade nikako. Prosječno u EU 54 posto radnika radi bar jednu nedjelju u mjesecu.
U prosjeku muškarci češće rade bar jednu nedjelju u mjesecu nego žene, učestalost nedjeljnog rada je puno veća među samozaposlenima, a fizički radnici su češće odgovarali da rade bar jednu nedjelju nego uredski radnici.
Po sektorima nedjeljom rade najviše radnici u trgovini i ugostiteljstvu, a najmanje u javnoj upravi, obrazovanju i zdravstvu. Zanimljivo je da se u Hrvatskoj češće radi u trgovini i ugostiteljstvu od prosjeka EU, dok se u javnoj upravi, obrazovanju i zdravstvu rjeđe radi nedjeljom nego što je to prosjek u EU. Istodobno je Hrvatska rekorder po učestalosti rada nedjeljom u financijskom sektoru.
U usporedbi sa susjednim državama, Hrvatska stoji bolje od Srbije i Crne Gore, ali lošije od Slovenije, Mađarske i Italije. 64 posto zaposlenika Hrvatske je prema anketi radilo bar jednu nedjelju u mjesec, 58 posto Slovenije i Italije, 48 posto Mađarske, 75 posto Crne Gore i 72 posto Srbije.
Bogati manje rade od siromašnih
Globalno pravilo je da radnici u bogatijim zemljama rade manje sati godišnje, a gospodarski rast dovodi do postepenog pada ukupno odrađenih radnih sati po prosječnom radniku. Logika koja proizlazi iz toga je jednostavna: bogati si mogu priuštiti da manje rade, kao društvo i kao pojedinci.
Prosječni radnik u SAD-u je 1950. godišnje radio oko 2000 sati. U poslijeratnoj Europi se radilo više, od 2100 u Belgiji do više od 2400 u Njemačkoj. Danas prosječni radnik u SAD-u godišnje radi otprilike 1750 sati, 250 sati manje nego prije 70 godina. U EU se radi od 1350 sati godišnje u Njemačkoj do 2060 u Poljskoj i Grčkoj.
Prosječno radnici u Hrvatskoj odrade 39.6 radnih sati tjedno. No prosjek Europske unije je 37 radnih sati tjedno, a Njemačke samo 34.7 sati. U Njemačkoj se tako tjedno radi skoro pet sati manje nego u Hrvatskoj i čak 9.6 sati manje nego u Crnoj Gori.
Danas se radi manje nego ikada u povijesti, što je omogućio upravo rast bogatstva. Za to je ključna produktivnost rada jer rastom produktivnosti sat rada vrijedi puno više i time se lakše dostiže društvena "proizvodnja", istodobno dovoljna za gospodarski rast i više dokolice.
I u najrazvijenijim državama jako puno ljudi radi nedjeljom
Na rad nedjeljom se može gledati iz više kutova, ovisno o tome na koji netko stavlja naglasak. Ekonomski gledano, svako ograničenje u vezi s radom ima svoje troškove. Nategnuto je tvrditi da smanjivanje broja radnih sati ili ograničavanje samo po sebi ima pozitivan ekonomski utjecaj.
Pitanje rada nedjeljom je pitanje bogatih zemalja, ali čak ga ni one ne zabranjuju potpuno. Postoje veće i manje regulacije s više ili manje iznimki, ali rad nedjeljom je i u najrazvijenijim zemljama sasvim normalna pojava.
Želi li i koliko troškova regulacije rada nedjeljom određeno društvo prihvatiti kompleksno je pitanje o kojem se raspravlja s ekonomskog, političkog, društvenog i kulturološkog aspekta. S obzirom na raznolikosti lokalnih prilika, možda je najelegantnije rješenje da se odluka o radu nedjeljom što više prepusti lokalnoj razini vlasti, kao što to rade mnoge razvijene države EU.
Izvor: Index.hr