Europska sveučilišta ne uspijevaju osigurati intelektualnu i kreativnu energiju potrebnu za poboljšanje slabih gospodarskih rezultata kontinenta. Premalo njih su središta istraživanja i izvrsnosti svjetske klase, a mnoga se suočavaju i sa stalnim nedostatkom sredstava.
Međutim, stanje nije svugdje jednako. Porezni obveznici u skandinavskim zemljama već izdvajaju značajna sredstva za visoko obrazovanje. Zemlje poput Nizozemske, Austrije i Danske u posljednjih su nekoliko godina poboljšale način upravljanja sveučilištima. Velika Britanija ima neka od najboljih istraživačkih sveučilišta u svijetu, u velikoj mjeri zahvaljujući relativnoj autonomiji svojih visokoobrazovnih institucija i načinu na koji se istraživanja financiraju.
No, europske visokoobrazovne institucije nisu u najboljem položaju kada se govori o onome što se zove globalna konkurencija za talente. U zemljama poput Italije, Francuske i Njemačke postoji vrsta jednolične uniformnosti u sektoru visokog obrazovanja koji se teško nosi s prevelikim brojem studenata i pruža slabo motivirajuću nastavu u ruševnim zgradama. Diljem Europe visoko obrazovanje vapi za reformama u šest važnih područja.
Prvo je upravljanje. Naime, najbolja svjetska sveučilišta imaju autonomiju koja je preduvjet za njihovo učinkovito poslovanje. Sveučilišta koja su, kao u slučaju Francuske i Italije, "pod kapom" države imaju vrlo malu kontrolu nad svojim resursima i u nemogućnosti su postaviti relevantne akademske prioritete.
Drugo, visoko obrazovanje bi trebalo biti prikladno financirano. Europska unija trenutno izdvaja oko 1,2% svog BDP-a u taj sektor. Kako bi EU bila učinkovitiji konkurent najboljima u svijetu taj bi postotak trebao narasti barem na 2 posto. Važna razlika između Europe i ostalih razvijenih gospodarstava u svijetu jest da privatno financiranje igra vrlo skromnu ulogu u financiranju sveučilišta.
Naime, slično kao i u SAD-u, za financiranje visokog obrazovanja javnim sredstvima izdvaja se oko 1% BDP-a, no u SAD-u privatno financiranje visokom obrazovanju donosi još oko 1,4% BDP-a, u usporedbi sa samo 0,1% u Europi. Ako se uzme u obzir sve veće fiskalno naprezanje, sve veće zemlje u EU morat će, prije ili kasnije uvesti školarine. Taj proces je već počeo u Velikoj Britaniji, a i Njemačka se kreće u istom smjeru, dok će politički izazov uvođenja školarina u Francuskoj biti golem.
Treće, europske zemlje morati će postati mnogo selektivnije u načinu na koji raspoređuju sredstva. U EU postoji gotovo 2.000 sveučilišta, a većina ih nudi poslijediplomske studije i žele provoditi istraživanja. U SAD-u, na primjer, manje od 250 sveučilišta nudi poslijediplomske studije, a manje od 100 ih se intenzivno bavi istraživanjima.
Stoga, uzimajući u obzir koncentraciju sredstava, niti ne čudi što SAD dominira na ljestvici najboljih svjetskih istraživačkih sveučilišta. Selektivnost je potrebna i kod prihvaćanja studenata. Sveučilišta svjetske klase moraju moći sama birati vlastite talente, umjesto da prihvaćaju sve što dođe, kao što se događa u mnogim europskim zemljama.
Četvrto, Europa mora razviti mnogo raznolikiji sustav visokog obrazovanja. Umjesto pokušaja da ih se sve izjednači, cilj bi trebao biti stvoriti bogatu mješavinu visokoobrazovnih instittucija - neke bi tako nudile nastavu i istraživanja svjetske klase, a ostale bi se usredotočile na regionalne ili lokalne potrebe.
Peto je reforma nastavnog plana i programa, koja se u više od 40 europskih zemalja već odvija kao dio Bolonjskog procesa. Temeljni cilj je uspostava lako prepoznatljivih i usporedivih diploma koje se temelje na sustavu studiranja koji počinje sa stupnjem bakalaurusa i napreduje do magisterija. Od najveće je važnosti da sveučilišta tu reformu provedu učinkovito, te da poslodavci prepoznaju vrijednost diplome bakalaurusa, nego da ustraju na tome da bi kandidati trebali provesti pet ili šest godina u visokom obrazovanju.
I konačno, Eropa bi se trebala othrvati iskušenju donošenja i provođenja inicijativa od vrha na niže, koje su se uvijek do sada pokazale preskupima.
(T.B.)
Izvor:
Financial Times