"Javljaju nam se mnogi sezonski radnici opisujući uvjete u kojima rade i zbog čega na kraju napuštaju zemlju. Ono što su oni opisali nije za psa držati, a kamoli za ljude", kaže sindikalist Krešimir Sever.
Radnika nema. A kad ga i nađete, ako je dobar, brzo vam ga preotmu, a one nezainteresirane za posao nitko ni ne želi, no i brzo sami odu, požalio se vlasnik jednog zagrebačkog kafića za 24sata.
On je samo jedan u moru poslodavaca koji vape za radnom snagom, a kakvo je stanje u Hrvatskoj najbolje govore same brojke: imamo manje od 137.000 nezaposlenih što nismo vidjeli u zadnjih 30 godina, 145.000 je slobodnih radnih mjesta, prema podacima HZZ-a, a više stotina tisuća ljudi napustilo je zemlju i posao potražilo izvan naših granica.
Hrvatski problem osjećaju i Kinezi koji će nam graditi Pelješki most. Trebat će ukupno 1000 radnika: inženjera, računovođa, vozača, službenika, koordinatora, tajnika, menadžera ljudskih resursa, osoba za odnose s javnošću... No do sada im se navodno nitko nije javio. Iz kineske tvrtke China Road and Bridge Corporation (CRBC) naglasili su kako će davati natprosječne plaće za hrvatske pojmove, no ni to za sada našim radnicima nije dovoljan poticaj da se jave ili ni ne znaju za ponude jer nisu u zemlji.
Vlada je poslodavcima pokušala pomoći odobravajući kvotu uvoza radnika na 21.210. od čega 10.770 u graditeljstvu, 4660 u turizmu, 1600 u metalskoj industriji, 1408 u brodogradnji, više od po 700 u prometu i prehrambenoj industriji, 580 u prerađivačkoj, 300 u informatici i 260 u poljoprivredi. I da sve to popune opet će im nedostajati radne snage.
Plaće od kojih nam se plače
Koji je glavni hrvatski problem, pojašnjava sindikalist Krešimir Sever. Ključ problema je u slabo plaćenim radnicima i nesigurnim ugovorima na određeno vrijeme. Pokazalo se i da teze koje su nam godinama plasirali iz Hrvatske udruge poslodavaca (da su prevelika opterećenja na plaću za razliku od drugih zemalja) nisu istinite. Ministar Marić je prošli tjedan iznio podatke iz kojih se vidi da, primjerice, Njemačka na jedan euro ima više izdataka na plaću nego Hrvatska, a opet su im plaće puno veće nego kod nas - kaže Sever.
Dodaje kako im se javljaju mnogi sezonski radnici opisujući uvjete u kojima rade i zbog čega na kraju napuštaju zemlju.
"Ono što su oni opisali nije za psa držati, a kamoli za ljude. Ne žele u javnost s imenima, no jedni su nam se javili kako ih je gazda na obali smjestio u garažu gdje na betonu spavaju na madracima. Imaju mali umivaonik, a tuširaju se iza garaže. Na garažu je gazda postavio stari otvoreni bojler da skuplja kišnicu te ga obojio u crnu boju kako bi se voda grijala", opisuje slučaj jednog sezonca koji im se požalio.
"Javio nam se i kranist koji je radio za etabliranu tvrtku. Držali su ga na minimalcu, a drugi dio mu isplaćivali na crno plus 1700 kuna za odvojeni život. Sveukupno bi na mjesec zaradio 6000 kuna neto. Ide u Njemačku gdje mu je novi gazda osigurao pristojan smještaj, prijevoz i ručak na gradilištu, uz što će mjesečno zaraditi 14.400 kuna", pojašnjava Sever zašto ljudi odlaze.
Naši poslodavci svakom godinom sve više osjećaju ovaj manjak radnika i dok ljudi ovdje ne budu živjeli, a ne preživljavali od plaće, trend iseljavanja se neće zaustaviti.
Poslodavci su pribjegli raznim stimulativnim metodama, no izgleda da to nije ni približno primamljivo našim radnicima kao dva do tri puta veće plaće u inozemstvu. Primjerice, voćari dižu cijenu beračima s 23 na 25 kuna po satu, trgovački lanci daju 200 kuna zaposlenicima koji dovedu novog radnika, hoteli nagrađuju sezonce s 1000 kuna za petomjesečni rad...
