Lidija kaže da je posao našla isključivo zato jer nije sjedila doma već je s otvorenom molbom u ruci kucala na vrata potencijalnih poslodavaca.
Dolazim iz Vukovara. Imam 27 godina.Po zanimanju sam fizioterapeut.
Završila sam srednju medicinsku školu za fizioterapeutskog tehničara. Nakon srednje škole sam upisala fizioterapiju na Veleučilištu ˝Lavoslav Ružička˝u Vukovaru i nakon završenog trogodišnjeg studija sam upisala specijalistički studij fizioterapije u Zagrebu. Još uvijek sam na specijalističkom studiju i do kraja tog studija dijeli me samo diplomski rad.
Smatram se vrlo sretnom osobom jer sam pripravnički staž dobila samo 3 mjeseca nakon završenog trogodišnjeg studija. Tijekom pripravničkog staža sam cijelo vrijeme bila uvjerena, ukoliko se dovoljno dobro potrudim, kako će radno mjesto biti zajamčeno. Međutim, što se više kraj pripravničkog staža bližio to je spoznaja da za mene jednostavno nema mjesta postajala realnijom. Poput mnogih drugih našla sam se između ničega. Imala sam završeni trogodišnji studij i samo jednu godinu radnog iskustva a upravo tu godinu dana radnog iskustva poslodavci ne cijene previše.
˝Što sad?˝je bilo pitanje koje me je proganjalo po cijele dane. Puno vremena sam provodila razgovarajući sa starijim, iskusnijim osobama, a najviše s mojom majkom. Slušajući majčine savjete i trudeći se unijeti nijansu i razliku u tekstualnom opisivanju sebe, moja otvorena zamolba za zapošljavanje bila je gotova i prije nego sam mislila. Bila sam jako zadovoljna napisanim i puna entuzijazma. Na internetu sam našla popis ustanova te sam ispisala doslovno sve ustanove gdje bih mogla raditi.
Svaki dan sam obilazila ustanove s mojeg popisa nudeći se za radnika. U neke ustanove sam se vraćala više puta mjesečno, čisto kako bih provjerila jesu li zaboravili na mene i imaju li možda upravo sad radno mjesto za mene. Reakcije su bile različite ali nitko mi nije zalupio vrata. Svugdje sam bila lijepo primljena i svaki voditelj ustanove ili vlasnik ustanove me je primio ljubazno. Životopis i otvorena zamolba su uvijek bile pročitane u mojoj nazočnosti i nažalost prvih par pokušaja je završilo odgovorom: ˝Trenutno ne trebamo zaposlenike ali ostavite životopis i zamolbu pa ćemo Vam se javiti˝.
Jednog jutra, u mojem regularnom obilaženju ustanova gdje bih mogla raditi, dogodilo se to da je vlasnica ustanove, u trenutku kada sam bila na vratima, ostala bez radnika jer je radnik morao otići na bolovanje. Znala sam da je to moja prilika i u glavi sam posložila što točno moram reći. Naravno, taj dan je bio dan mojeg zgoditka jer sam se zaposlila. Istina, zaposlila sam se samo na zamjenu bolovanja ali to tada nije bilo niti važno. Bilo mi je važno samo raditi i stjecati još više prijeko potrebnog ranog iskustva.
Danas, tri godine od mojeg prvog traženja posla, imam svoju tvrtku i radila sam na tri mjesta. Od prvog zapošljavanja do danas nisam bila niti jedan dan nezaposlena. Posao sam našla isključivo jer nisam sjedila doma već sam se išla nuditi s otvorenom zamolbom u ruci. Posao se ne traži ležeći doma i iščekujući natječaje. I danas se zna dogoditi da se ustanove u koje sam nosila zamolbe u prošlosti jave s pitanjem: ˝Jeste li se zaposlili? Mi sad trebamo radnika˝.
Nakon vlastitog iskustva sigurno znam jednu stvar. Budući da sam vlasnica tvrtke, neusporedivo prije bih zaposlila osobu koja je samoinicijativno došla na moja vrata i rekla jasno i glasni:˝ Želim raditi kod Vas˝ te prilikom tog dolaska ostavila otvorenu zamolbu.
To je jednostavno tako. Iako se ne čini na prvu loptu, ali ambicioznost i samoinicijativnost protkana notama ljubaznosti, osmijehom uvijek otvore čak i ona najčeličnija vrata.
Lidija Pavlović
