Europa bi do 2010. trebala postati najkonkurentnije svjetsko gospodarstvo utemeljeno na znanju, no
svjetski stručnjaci procjenjuju da se ta ideja, zacrtana
prije šest godina u Lisabonu, ipak teško ostvariti.
Sliku globalnih trendova u obrazovanju dalo je najnovije izvješće Organizacije za ekonomsku suradnji u razvoj (OECD) za 2006., a prema njemu, u Europi svakih devet sekundi jedan
učenik napusti školu te tako ostane bez srednjoškolske kvalifikacije.
Međutim, čak 97% građana Južne Koreje, starih između 25 i 34 godine ima završenu najmanje srednju školu, što je najviši postotak među vodećim industrijskim zemljama te dokaz kako je obrazovanje u istočnoj Aziji
definitivno "in".
U uvjetima današnjih trendova, obrazovanje počinje sve ranije, a završava
sve kasnije, dok je formalno obrazovanje postalo tek jedan dio obrazovnog procesa. Tako građani u većini zemalja u školskim klupama provedu
prosječno 17, a u Australiji, Švedskoj i Velikoj Britaniji čak 20 godina.
U Hrvatskoj, prema službenim podacima, građanin u obrazovnom procesu ostaje najdulje 16 godina, a obvezna škola traje samo osam godina. Vrijeme provedeno u vrtiću ne računa se kao dio obrazovanja, ali i postotak djece uključene u predškolske ustanove znatno je niži nego u drugim zemljama, a samo 34% djece u Hrvatskoj boravi u jaslicama te vrtićima.
Hrvatski stručnjaci za obrazovanje smatraju da se građanima mora omogućiti dulje školovanje, ali se postavlja pitanje kako postići da se u školi provodi najmanje 12 godina te kako povećati ukupan broj godina školovanja. Prof. dr. Pero Lučin, glavni pregovarač s Europskom unijom za područje obrazovanja i znanosti, smatra da se to može postići isključivo kombiniranjem formalnog sa sustavom cjeloživotnog učenja, koji treba osmisliti i financirati.
Primjerice, u Švedskoj čak 36% građana u dobi između 25. i 64. godine i dalje uči, u Danskoj je takvih 27%, prosjek "starijih đaka" u EU iznosi 9%, a u Hrvatskoj samo 2,3 posto.
Bolje obrazovanje donosi veću plaću. Veće mogućnosti zapošljavanja te kvalitetniji život, istaknuo je Lučin koji je izdvojio fleksibilnost i mobilnost, poticanje većih ulaganja u obrazovanje, veća izdvajanja iz javnog sektora, širenje obrazovnih usluga, otvaranje mogućnosti velikom broju ljudi za nastavak visokog obrazovanja te veća ulaganja u nastavnike, njihove plaće i položaj općenito, kao ključne odrednice obrazovnih politika.
Hrvatska ne ulazi u statistike OECD-a, ali prema podacima Zavoda za zapošljavanje, 5% radno sposobne snage u dobi od 25 do 29 godina, bez završene srednje škole, traži posao, a sa završenom srednjom školom na burzi je manje od 10%, a sa završenim fakultetom tek oko 2% građana.
Posljednji dio OECD-ovog izvještaja govori o ulaganjima u obrazovanje te o podacima o kojima ovisi školski standard. Iznosi novca koji se ulaže u obrazovanje jednog građanina tijekom osnovne i srednje škole, variraju od 100.000 dolara u Austriji, Danskoj, Islandu, Italiji, Luxembourgu, Norveškoj, Švicarskoj i SAD-u, do manje od 40.000 u Meksiku, Poljskoj, Slovačkoj, Turskoj, Brazilu te Čileu.
Hrvatska, prema podacima koje je navela u pregovorima s EU, izdvaja daleko manje. Naime, jedan osnovnoškolac državu godišnje stoji 2.170 eura, zemlje EU izdvajaju 4.000, a SAD čak 7.000 eura. Za školovanje jednog srednjoškolca Hrvatska godišnje izdvaja 2.200 eura, zemlje EU 6.000, a SAD 8.000 eura te se na jednog studenta kod nas godišnje troši 3.400 eura, u zemljama EU 8.000, a u SAD-u 20.000 eura. Trošak školovanja uključuje i plaće nastavnika koje u Hrvatskoj čine čak 80% prosvjetnog proračuna.
Zasigurno je zanimljivo i koliko sati nastavnici godišnje provedu neposredno u nastavi, a prosjek iznosi 704 sata. Najveću normu, s 1.080 sati imaju nastavnici u SAD-u, najnižu, s 534 sata, u Japanu, a hrvatski učitelji u neposrednom radu s djecom provedu 552 puna sata. To je, između ostalog, posljedica činjenice da nastavna godina kod nas traje samo 35 tjedana, što je manje nego u drugim zemljama.
(T.N.)
Izvor:
Jutarnji list
