Posljednjih 20 godina u cijeloj Europi povećao se udio nestandardnih oblika rada, poput rada na poziv ili putem vaučera, što za posljedicu ima nesigurnost radnog mjesta, potplaćenost i krajnje upitnu socijalnu sigurnost radnika.
Iako su ugovori o radu s punim radnim vremenom i dalje dominantni, tijekom posljednjih 20 godina u cijeloj Europi povećao se udio nestandardnih oblika rada, od primjerice, zadnjih godina sve raširenijeg rada putem digitalnih platformi, preko lažnog samozapošljavanja, rada na poziv, rada na temelju vaučera.
Politike su poticale nestandardne oblike rada, s ciljem povećanja zaposlenosti. No, drugi kraj te priče je nesigurnost radnog mjesta, potplaćenost radnika i krajnje upitna socijalna sigurnost jer takvi radnici teško mogu zaraditi poštenu mirovinu, a i tijekom radnog vijeka mahom su u grupi onih koji rade, a siromašni su, piše Novi list.
Voda je došla do grla pa se danas, nešto što je godinama poticano, pokušava 'ugurati' u zakonodavni okvir kako bi se i tim radnicima jamčila minimalna prava bilo da je riječ o radnom vremenu, doprinosima za socijalna osiguranja, plaći. Stoga ne čudi da su nestandardni oblici rada postali tema kojom se Europska komisija počela ozbiljnije baviti, a do kraja godine želja joj je unijeti zakonodavne promjene.
Kolika prijetnja postaju netipični oblici rada pokazuju sljedeći podaci: 1995. godine 32 posto zaposlenih u eurozoni bilo je na nestandardnim ugovorima, da bi taj udio u 2015. godini narastao na 38 posto u eurozoni, odnosno 36 posto na razini 28 članica Unije. U apsolutnim brojkama, prije dvije godine bilo je 5,5 milijuna radnika više na nestandardnim ugovorima u usporedbi s prethodnim desetljećem, dok je istodobno broj zaposlenih na standardnim ugovorima porastao za 3,8 milijuna. Ono što posebno zabrinjava da je stalni radni odnos s punim radnim vremenom za mlade sve nedostupniji. Odnosno, više nisu dominantni jer podaci kazuju da je, primjerice 2002. godine 48 posto mladih u dobi od 15 do 25 godina imalo standardan ugovor na puno radno vrijeme, a prije dvije godine svega je 37 posto mladih imalo takve ugovore.
Jedna od zabrinjavajućih pojava je i povećanje ugovora koji traju manje od mjesec dana. Lani je čak 4,8 posto svih privremenih radnika radilo preko ugovora koji traju manje od mjesec dana. U apsolutnim brojkama riječ je o gotovo 1,3 milijuna radnika što je tri i pol puta više nego u 2002. godini. Iako je tijekom krize taj udio varirao, činjenica je da se broj privremenih radnika s ugovorima kraćim od mjesec dana povećava s gospodarskim oporavkom pa Komisija zaključuje kako će ugovori s ekstremno kratkim trajanjem i u godinama koje dolaze biti jedna od značajki tržišta rada.
Uspije li Komisija u svom naumu, svim tim radnicima u novim, atipičnim oblicima zapošljavanja, poslodavac bi trebao pri sklapanju ugovora o radu u pisanom obliku dati informacije o njihovim pravima i obavezama. To, među ostalim, znači da bi trebali biti informirani o trajanju i uvjetima probnog rada, ako on postoji, uobičajenom rasporedu rada te mogućim promjenama u rasporedu, iznosu garantiranog plaćenog radnog vremena, plaćanju prekovremenog rada, socijalnim doprinosima koji se plaćaju. U osnovi to znači da bi dio radnika koji danas rade u atipičnim oblicima rada bili približeni klasičnom sustavu rada. Iz pozicije poslodavaca to bi takav rad poskupilo.
Stoga ne čudi da je već prva faza konzultacija jasno pokazala da poslodavačka strana nije zainteresirana za reformu odnosno, većina poslodavačkih udruga na razini Europe ne vidi potrebu za revidiranjem Direktive o pisanim ugovorima, dok su apsolutno svi odbacili ideju stvaranja minimalne razine prava za sve radnike, odnosno i za radnike u atipičnim oblicima rada. Stoga je jasno i da su protiv proširenja definicije radnika, koja bi pokrila i atipični rad. Tvrde da bi redefiniranjem definicija bila preširoka, otežala bi fleksibilnost poslovanja i smanjila otvaranje novih radnih mjesta. S druge strane, sindikalne udruge pozdravljaju nastojanja Komisije da se atipični rad stavi pod kontrolu, ali i predlažu deteljnije definiranje obaveza poslodavca.
Izvor: Novi list
