Znaju što žele, a veliku pozornost posvećuju mentalnom zdravlju i slobodnom vremenu. Isto očekuju od drugih.
Sjećate li se kako se pisalo o generaciji Y, poznatoj i kao milenijalci, kad smo tek ulazili na tržište rada? S jedne smo strane bili lijeni, zahtijevali unaprjeđenja i povišice bez zasluge, a zbog visokog obrazovanja smo se držali kao da smo iznad svih. S druge smo strane predstavljali pozitivne promjene i svijest o društvenim problemima, a obrazovanje smo koristili kao pravi stručnjaci, inovatori. Bilo je svačega.
Sad je na red došla generacija Z. Sjećam se kako sam govorila kako jedva čekam da oni počnu raditi da se prestane pisati o nama kao da smo Borg, no sad se isto radi njima, za portal women in adria piše Karmen Došen.
Ratne 90-e kao obećanje boljeg svijeta?
Razumljivo je da ruku pod ruku s društvenim promjenama dolazi i interes za njih. Generacija Z odrastala je drugačije nego generacija Y koja je odrastala drugačije nego generacija X. Naravno da će ljude zanimati u kakve su odrasle ljude izrasli. Društvene promjene je potrebno pratiti kako bi im se što bolje prilagodilo. No, problem nastaje kad glavninu narativa drže društva koja su dovoljno različita od našeg da nema smisla prenositi njihova iskustva, a opet dovoljno slična da će ljudi masovno obraćati pozornost na njih, pa možda i ‘promašiti’ postojanje razlika.
Primjerice, o mojoj generaciji, milenijalcima, naveliko se pisalo kako smo odrasli u vrijeme brzih napretka i obećanja boljega – 90-ima. Od malih nam se nogu usađivalo da možemo što god želimo i da je svijet naš. U pitanju je američki narativ koji su hrvatski mediji rado prenosili, iako su naše 90-e izgledale značajno drugačije. Formativne godine obilježio nam je rat, a potom nam se govorilo kako će nam biti teže nego ikome prije. Čak smo u školama slušali kako ćemo se grčevito boriti za egzistenciju.
Danas čitamo o generaciji Z. Nema sumnje da su njihove formativne godine bile sličnije američkima nego naše. No, kako oni danas funkcioniraju na tržištu rada? Što se piše?
„Generacija Z integrira virtualno i izvanmrežno“
Kako nisam generacija Z, ne znam što se njima govorilo u obitelji i školama, ne znam je li im se govorilo o sjajnoj budućnosti ili o životu na rubu. Stoga ću se fokusirati na ono oko sebe.
Nina Nikšić, direktorica marketinga tvrtke Černelić, ima iskustva s radom s generacijom Z. Nazvala ih je pravim digitalnim domorocima i istaknula kako su od najranije mladosti izloženi internetu, društvenim mrežama i mobilnim uređajima. U tome leže njihove snage.
„Taj je kontekst proizveo hiperkognitivnu generaciju koja prikuplja i uspoređuje informacije s mnogo različitih izvora, te integrira virtualna i izvanmrežna iskustva,“ piše. Doista, generacija Z odrasla je okružena tehnologijom, umrežena i stoga puno svjesnija onoga što se zbiva u zemlji, ali i u svijetu. Danas su poznati kao vrlo liberalni, a veliku pozornost posvećuju mentalnom zdravlju i slobodnom vremenu. Isto očekuju i od drugih.
Naše odrastanje kroji naša očekivanja. Ako je netko odrastao slušajući kako su seksizam, rasizam, klasizam, mobing i drugi oblici nepravde nešto što ne bismo smjeli tolerirati, to će se ‘primiti’ i dalje prenositi. Očitovat će se to u privatnom životu, ali i na radnom mjestu.
Sretno nezaposleni ili nesretno zaposleni?
„Hamburška agencija više ne zapošljava pripravnike generacije Z“, pročitala sam na portalu Moj posao i šokirala se. Njemački stručnjak drži kako generacija Z ima ograničenu sposobnost koncentracije, izdržljivosti i uspostavljanja kontakta, te smatra kako su ih roditelji odgojili kao slabe osobe. Iz sporne agencije tvrde kako pripadnici generacije Z dolaze na razgovor za posao s popisom želja, a koji uključuje i određene slobodne dane.
Jedan hamburški poslodavac smatra kako je generacija Z previše orijentirana na slobodno vrijeme i kako će napustiti radno mjesto ako im je previše stresno, kao da je to nešto loše.
Istraživanje je pokazalo i kako će 56% pripadnika generacije Z radije biti nezaposleno nego nesretno na poslu.
Kao tzv. milenijalka govorim: generacija Z je naučila iz naših grešaka. I to je istina s kojom se mnogi nisu spremni suočiti.
Staž ili iskustvo? Nije isto
Posve anegdotalno, ali ipak relevantno, pripadnici generacije Z koje privatno znam točno su znali što žele raditi. Tražili su dok to nisu našli i mogu vam reći da su to našli puno brže nego mi koji smo radili bilo što dok nismo došli do cilja. Kod njih nije bilo toliko prostora za kompromise.
Primjerice, ja sam godinu dana potratila na radnom mjestu koje za mene ni po kojim parametrima nije bilo odgovarajuće, samo da bih primala plaću.
Ne, ne tvrdim da bi bilo bolje da nisam radila, tim više što se teško nosim s nezaposlenošću. Ali bilo bi bolje da se nisam ‘ušuškala’ u svom tom jadu i trpjela mobing od kojeg sam se na kraju fizički razboljela. Bilo bi bolje da sam promijenila radno mjesto i sačuvala svoje zdravlje. Možda bih i svoju novu priliku brže našla jer sam gubila vrijeme skupljajući staž umjesto iskustva.
Generacija Z koju ja znam bi otišla na drugo ‘bilo što’ dok ne nađe nešto što želi ako vidi da na trenutnom radnom mjestu nešto ‘smrdi.’ Želja za mirom i težnja za uspjehom ono su što njih pokreće. Strah od nezaposlenosti ono je što je pokretalo (ili, možda bolje reći, kočilo) mene, ali i mnoge druge milenijalce koje znam.
I mi smo znali što želimo, samo se to nismo usudili tražiti.
Milenijalci su učili generaciju Z
Navodni popis želja o kojemu gore spomenuta hamburška agencija priča ne bi uopće trebala biti sporna. Kad poslodavci oglase radno mjesto, nemaju li i oni popis želja? Zašto se obje strane ne bi razumjele odmah u početku, raspravile želje i možda se našle u sredini?
Osobe koje nemaju popis želja osobe su koje ne znaju što žele. To je u redu, ne moraju svi imati viziju idealnog radnog mjesta. Neki je steknu tek s iskustvom. Neki nikad i neuspješno mijenjaju poslove i branše. Ali ako osoba zna što želi, zašto to ne bi rekla? Iz pozicije poslodavca, biste li radije da vam netko kaže da očekuje npr. edukacije i hibridni rad odmah na prvom razgovoru ili da čeka do zadnjeg? Otkad su direktnost i iskrenost mane?
Poslodavci ne moraju zaposliti nekoga čijem popisu želja ne odgovaraju, isto kao što se posloprimac ne mora javiti na oglas za radno mjesto čiji uvjeti ne odgovaraju njemu. Budite iskreni prema sebi – kad tražite novo radno mjesto, zašto to radite? Je li to zato što želite nešto što trenutno nemate?
Poslodavac kojemu smeta radnik koji zna što želi, poslodavac je od kojeg treba bježati. I ja, a i mnogi drugi ljudi koje znam, na svojem smo se iskustvu uvjerili u to.
Volim misliti da je generacija Z učila od nas i rekla: „Ne.“
Neispavanost i burnout nisu trofeji
Kako je hustle kultura davnih dana uzela maha, a kako su nedostatak sna, privatnog života i burnout nešto čime se treba pohvaliti na društvenim mrežama, ne mogu ni kriviti poslodavce što očekuju da im mladi ljudi dolaze s namjerom da žive za posao.
No, znate kako se kaže – na smrtnoj postelji neće vam biti žao što niste više radili. Bit će vam žao što ste propustili prvi djetetov korak i druženje s prijateljem koji živi u drugoj zemlji, što niste brinuli o starim roditeljima ili što niste iskusili ljepote koje svijet nudi.
„Uzimam si za pravo subjektivno procijeniti da su zadovoljstvo poslom i njegova svrhovitost važan element naše životne dinamike i zadovoljstva. Dok je našem didi/nonu/dedi smisao posla bio u prehranjivanju obitelji i doslovnom donošenju hrane na stol, mlađe generacije su ‘opsjednute’ samoaktualizacijom i ‘dubljim’ doprinosom“, piše Marinela Dropulić Ružić, HR stručnjakinja i vlasnica tvrtke Meraklis.
Generacija Z nije slaba. Ona je na primjeru drugih naučila cijeniti sebe. I ona jako dobro zna da ima pravo izbora. Zašto ne iskoristiti to pravo? Zar biste vi, koji ih osuđujete, pristali na išta manje?
Izvor: women in adria