Prosječno kućanstvo u 2006. godini raspolagalo je mjesečno s oko 6.000 kuna, iako naravno postoje vidljive regionalne razlike. Najniža primanja zabilježena su u Lici, Kordunu i na Banovini (oko 4.725 kuna), a najviša u Zagrebačkoj regiji gdje iznose približno 7.650 kuna.
Ovo su podaci o kretanju prihoda i troškova kućanstava u Hrvatskoj, koje je objavio GfK Hrvatska, a koji se redovito prate još od 1993. godine Najnoviji podaci daju presjek stanja za proteklu godinu, a rezultat su istraživanja na reprezentativnom uzorku od 1.000 kućanstava.
Prema subjektivnoj procjeni ispitanih, potrebni prihodi za zadovoljenje osnovnih troškova, kreću se na razini od oko 8.200 kuna, pri čemu je vidljivo kako procijenjeni potrebni prihodi podosta odstupaju od stvarnih.
Usporedimo li se ostvarene i potrebne prihode, dobivamo podatak da su, u prosjeku, potrebna primanja čak 36% veća od onih koja su raspoloživa. Kako bi što "bezbolnije" prikrili taj razmak između raspoloživog i potrebnog, građani se dosta služe kreditnim karticama, gotovinskim kreditima ili dozvoljenim minusima na tekućim računima.
Rezultati istraživanja pokazuju kako tek nešto više od 9% kućanstava iskazuje da ima prihode veće od potrebnih, dok ih približno 13% ima prihode koji su im dovoljni za ispunjenje podmirenje njihovih potreba.
Iz ovoga proizlazi da oko tri četvrtine kućanstava ima problema s pokrivanjem svojih mjesečnih troškova. Analiziraju li se potrebe samo na ovoj skupini, koja zaista nema dostatna primanja, tada bi njihova primanja trebala biti veća čak za 78%, kako bi bili u stanju pokriti sve osnovne životne troškove.
Rezultati istraživanja pokazuju da naša kućanstva još uvijek trećinu svojih prihoda troše na hranu i piće. Kada se tome dodaju još i troškovi stanovanja /režije, proizlazi da i dalje polovica prihoda ide na zadovoljenje najosnovnijih egzistencijalnih potreba.
I dok sva kućanstva imaju troškove za hranu i režije, zanimljivo je istaknuti kako ih oko 90% ima redovite troškove za odjeću i obuću, 87% za fiksni telefon, 86% za prometne troškove, 85% za mobilni telefon, 83% za medicinske usluge, 64% za trajna potrošna dobra, a 61% za neke oblike kulture i zabave ili rekreacije.
Samo 43% je imalo troškove vezano uz obrazovanje, a tek oko 27% stavljalo je redovito nešto na štednju ili je "štedjelo" u obliku stambenog kredita (16%).
(V.K.)
