Znanje se danas gradi dodatnom edukacijom, ali i vlastitim radom te aktivnim stjecanjem i razvijanjem vještina, iskustava i znanja, što se danas naziva informalnim obrazovanjem.
Potrebno je istaknuti kako je društveni utjecaj takvog pristupa obrazovanju ekonomski itekako mjerljiv, pa prema UNESCO-u, svaka godina obrazovanja odraslih korespondira dugoročno sa 3,7% stope ekonomskog rasta.
Europska je komisija 2001. definirala cjeloživotno obrazovanje kao "svu aktivnost učenja koja se poduzima tijekom čitavog života, s ciljem poboljšanja znanja, vještina i kompetencija unutar osobne, građanske, društvene perspektive i/ili perspektive vezane uz zaposlenje".
Pritom je Unija postavila europski kvalifikacijski okvir za cjeloživotno učenje kao alat potreban za prevođenje i uspoređivanje kvalifikacija, a te su kvalifikacije podijeljene u tri vrste kompetencija koje odlikuju "idealni tip" suvremenog radnika. Na prvom su mjestu instrumentalne kompetencije, za kojima slijede interpersonalne kompetencije te sustavne kompetencije.
Stoga niti ne čudi da je nedavno OECD-ovo istraživanje pokazalo kako svaki petogodišnjak u Velikoj Britaniji, Australiji, Švedskoj i Finskoj može očekivati najmanje 20 godina obrazovanja tijekom života.
S druge strane, procjenjuje se da petogodišnjeg državljanina Hrvatske očekuje između 14 i 15 godina obrazovanja.
Prema europskim strategijama, očekivalo se da bi do kraja 2010. prosjek za EU u cjeloživotnom učenju trebao iznositi najmanje 12,5% radno aktivnog stanovništva koje je uključeno u program cjeloživotnog učenja svakog mjeseca. Taj postotak su već sada dosegle mnoge zemlje EU-a koje su razvile intenzivne politike cjeloživotnog učenja, dok je Hrvatska sa svojih 1,8% do 2,5% još daleko od tog mjerila.
Prorektor Sveučilišta u Rijeci i član pregovaračkog tima za pristup EU-u Pero Lučin nedavno je naglasio kako je ključna riječ u reformi sustava obrazovanja, fleksibilnost.
Lučin smatra kako je potrebna ne samo fleksibilnost sadržaja koji bi pratili potrebe tržišta, odnosno gospodarstva, nego i fleksibilnost modela učenja, vremena i prostora te ciljeva i procjene, jer fiksni ciljevi nemaju smisla u promjenjivim okolnostima globalnog gospodarstva.
Vjeruje se kako Hrvatska jest konkurentna po obrazovanosti radne snage, no još je uvijek premalo kadrova s najvišim stupnjem obrazovanja. Cilj kojem Hrvatska teži, ističe Lučin je 46.000 doktorata do 2025. godine.
"No, to ne bi smjeli biti isključivo doktorati koji se proizvode za zadovoljavanje akademskih kvota, nego visoko obrazovanje za potrebe gospodarstva", napominje on.
Iako je hrvatska Vlada prepoznala potrebu reformiranja sustava obrazovanja i donijela niz strategija i programa te osnovala i Agenciju za obrazovanje odraslih, "čini se da će biti potrebne dodatne mjere, osobito ulaganja, da bi se potaknuo razvoj programa cjeloživotnog učenja i upis ljudi. Najkritičnije je strukovno osposobljavanje. Mnogi ljudi koji su stekli kvalifikaciju programima strukovnog obrazovanja i osposobljavanja trebaju ažurirane izvorne kvalifikacije ili čak izmjenu kvalifikacije", ističe Lučin.
Podaci o izdvajanju za obrazovanje pokazuju kako je Hrvatska 2001. godine izdvajala 4,2%BDP-a, dok je prosjek zemalja OECD-a iznosio 5,5%, a prosjek europske petnaestorice 5 posto.
(V.K.)
Izvor:
Privredni vjesnik
