Predsjednik Svjetske banke smatra da Zapad ne smije više sam krojiti svjetsku budućnost već treba početi slušati i druge zemlje
Povjesničari su povijest zapadnog svijeta podijelili u epohe koje označavaju kulturne, gospodarske i političke vrijednosti određenog vremena. Tako smo imali mračni srednji vijek, renesansu, reformaciju i doba razuma, stoji u tekstu koji je za Financial Times napisao predsjednik Svjetske banke, Robert Zoellick. Međutim, pita se Zoellick, kako definirati prvu polovicu 21. stoljeća?
Hoće li to biti doba "vraćanja na staro" u kojem će se zemlje zatvoriti unutar svojih granica i sa sobom ponijeti tek sjećanja na gospodarski rast? Hoće li to biti doba netrepeljivosti u kojem su imigranti i strani useljenici okrivljavani da oduzimaju radna mjesta domaćem stanovništvu? Ili će se jednostavno nazvati doba propadanja?
Okruženje podrške
Trebalo bi to biti, objašnjava on, doba odgovornosti u kojem će Sjedinjene Američke Države morati promijeniti svoje stavove i unaprijediti suradnju s ostatkom svijeta. To mora biti doba odgovorne globalizacije, u kojoj uključivost i održivost imaju prednost pred bogaćenjem odabranih.
To znači stvaranje okruženja koje pruža prilike i siromašnima, daje prostora tehnološkom napretku i mikrofinanciranju te podupire razvoj malog poduzetništva, potiče sporazume koji koriste objema stranama i potiče ostvarivanje Milenijskih razvojnih ciljeva.
Prvi korak je okončanje trgovinskih pregovora iz Dohe i ponovno obvezivanje na obećanu financijsku pomoć. Drugo, to treba biti doba odgovornog gospodarenja okolišem. Prva pretpostavka je postizanje dogovora o novom sporazumu protiv globalnog zagrijavanja u Kopenhagenu na kraju 2009., koji potiče smanjenje emisije štetnih plinova upotrebom novih tehnologija.
Financijska odgovornost
To svakako treba biti doba financijske odgovornosti, kako osobne, tako i odgovornosti sustava. Za početak trebao bi se postići sporazum na sastanku skupine G20 u Londonu na temelju kojega bi vlade surađivale oko pitanja fiskalne ekspanzije u kontekstu proračunske discipline. Također je potrebno usuglasiti plan čijom bi se provedbom otvorila kreditna tržišta i riješila pitanja nenaplativih zajmova kako bi se banke mogle rekapitalizirati i izbjeći protekcionizam.
Četvrto, bilo bi to doba multilateralnih pregovora u kojem bi države i institucije zajednički tražile praktična rješenja za međusobne probleme. Primjerice, postizanje dogovora o stvaranju humanitarnih zaliha hrane, cijenama energenata i nametima koji bi poticali investiranje u čistije izvore i načine očuvanja energije.
Peto, trebalo bi to biti doba odgovornih dioničara kojima sudjelovanje u globalnoj ekonomiji donosi koristi, ali i odgovornosti. U tom bi slučaju članice skupine G7 trebale više uvažavati mišljenja ostalih članica te poticati zajedničko pregovaranje i rješavanje globalnih izazova. Doba odgovornosti treba biti globalno doba, a ne samo doba Zapada, zaključuje Zoellick.
Spašavanje žrtava
Način na koji će se svijet suprotstaviti krizi u slijedećim mjesecima, uvelike će odrediti smjer budućeg razvoja, a Zoellick pod tim prvenstveno misli na ulogu razvijenih zemalja s obzirom na njihovu globalnu poziciju. One bi trebale više pozornosti posvetiti održivosti fondova koji su neophodni siromašnim zemljama, budući da je nakon prošlogodišnjeg rasta cijena hrane i energenata, financijska kriza dodatno pogodila najsiromašnije slojeve stanovništva i mnoge države.
Manjak kredita i globalna recesija dodatno nagrizaju prihode vlada i štete njihovim nastojanjima da ostvare društvene, obrazovne i zdravstvene reforme. Doznake stranih radnika domaćim zemljama sve su rjeđe, investicije padaju, trgovina slabi, ali socijalna napetost raste.
Procjene pokazuju da pad gospodarstva zemalja u razvoju od samo 1 posto, povećava broj siromašnih za 20 milijuna, a prošlogodišnja ekonomska nestabilnost već je gurnula novih 100 milijuna ljudi u siromaštvo.
Na kraju, Zoellick ističe da ovaj plan jest ostvariv, posebice u pogledu povećanja izdvajanja za poticanje razvoja. Najrazvijenije zemlje bi izdvajanjem samo 0,7 posto sredstava iz stimulativnih paketa zakinule banke za tek sitni dio od stotina milijardi, koje bi u ovom slučaju mogle pomoći stotinama milijuna žrtava krize, koje to nisu postale svojom krivicom.
Još značajnije, bio bi to znak da se svijet odlučio definirati, a nije pustio da ga kriza definira, zaključio je Robert Zoellick. (V.K.)
Izvor:
The Financial Times
