Analitičari predlažu decentralizaciju odluka o kvotama, a potom utvrđivanje cijene studija
Nema besplatnog ručka, pa tako nema niti besplatnog obrazovanja . Uvijek netko plaća: sam student, njegovi roditelji ili država.
Od 11,67 milijardi kuna, koliko će ove godine potrošiti država, 2,5 milijardi otići će za sveučilišta i veleučilišta. Taj trošak veći je od prihoda od poreza na dohodak i na dobit zajedno. Dakle, za visoko će obrazovanje ove godine otići više novca nego što će svi zaposleni i sve tvrtke koje zarađuju platiti poreza na te svoje zarade, piše Branka Stipić u Jutarnjem listu.
Igre na sreću važnije od obrazovanja
Međutim, za visoko će obrazovanje ove godine otići pet i pol puta manje novca nego što smo lani u prosincu potrošili u trgovinama, devet puta manje nego što se godišnje troši na igre na sreću te 11 puta manje nego što godišnje potrošimo za telefoniranje. U osobnoj potrošnji kućanstva pak, na komunikacije odlazi 5,21 posto, na alkoholna pića i duhan 3,88 posto, na odjeću i obuću 7,93 posto, a na obrazovanje tek 0,88 posto svih troškova. Na temelju ovih podataka, moglo bi se zaključiti da hrvatskim građanima obrazovanje baš i nije najvažniji cilj.
Za studente je sustav visokog obrazovanja nepravedan i preskup. Za poslodavce, sa hrvatskih fakulteta izlaze ljudi koji ne znaju raditi ono što se od njih očekuje i traži. Pored toga, statističari i demografi kažu da su hrvatski građani premalo obrazovani u odnosu na druge zemlje,a podaci sveučilišta pokazuju da Hrvati predugo studiraju.
Nemotivirani profesori
Je li onda 2,5 milijardi kuna previše ili premalo? Za zemlju čiji je cilj društvo znanja – premalo. No, hoće li Hrvatska postati društvo znanja, ako za visoko obrazovanje počne davati više novca? Hoće li to, u konačnici, poreznim obveznicima biti jeftinije jer će ti stručnjaci koji izađu s fakulteta omogućiti takav rast nacionalnog dohotka, da ćemo lakše plaćati troškove studiranja svima koji to požele?
Da, kad država donese jasnu strategiju i kad promijeni cijeli sustav visokog školstva koji trenutno profesore motivira na proizvodnju "lošeg proizvoda", a studente da se provlače bez učenja. I sami profesori, naravno anonimno, potvrđuju da nisu uopće motivirani za dobar rad, jer im plaća ne ovisi o osobnom zalaganju.
Da bi povećali prihode fakulteta, dekani im nameću velike grupe studenata s kojima ne mogu kvalitetno raditi. Velik broj studenata na nekim fakultetima nameće posredno i samo Ministarstvo jer traži da se povećaju kvote onih koji studiraju besplatno.
Financiranje studija
Problem je u tome što su veličina fakulteta i broj studenata određeni još davno u socijalizmu, zbog čega su te postavke potpuno neusklađene sa stvarnih potrebama gospodarstva. Da bi hrvatsko visoko školstvo vodilo Hrvatsku prema društvu znanja, analitičari predlažu obrnuti put: decentralizaciju odluka o kvotama i utvrđivanje cijene studija. Potom se može izabrati nekoliko raznih modela financiranja studija za one koji ga ne mogu platiti.
Jedan je, recimo, agencija koja preko banaka daje studentske kredite, a preko HBOR-a subvencionira kamate uspješnima. Drugi su pak, stipendije koje bi ovisile o tome koliko je neko zvanje traženo na tržištu rada. Treći je model stipendiranje uspješnih studenata, a pokrivanje školarine ovisi o uspjehu. Recept kojem su skloni i hrvatski ekonomisti sličan je američkom sustavu poreznih olakšica koje mogu koristiti obitelji, koje štede za školovanje djece.
Stoga, pitanje, hoće li neka godina biti besplatna u ovom trenutku i nije najvažnije. Najvažnije pitanje glasi: hoće li današnji studenti nakon diplome pridonijeti stvaranju bogatijeg društva i hoće li novac uložen u njihovo obrazovanje odnijeti preko granice, ili će on, zajedno s njima, ostati "zarobljen" na Zavodu zapošljavanje? Jer svaki sat njihova studiranja koje je financirala država, platili su svi građani, od kojih većina nije nikad bila na fakultetu. (V. K.)
Izvor: Jutarnji list
