Hrvati su lijen narod koji previše troši i ne želi raditi, tipičan je naslov koji se od krize pojavljuje u medijima. Pritom se zaboravlja politika, jalovi propisi i odbjegli menadžment koji je do toga doveo.
Tezu da je nedostatak radnih navika krivac za krizu plasiraju lobiji kojima je u interesu obespraviti radnike kako bi Hrvatska bila privlačna stranim investitorima pri čemu ekonomska jednadžba ne haje da bi bismo tada bili zemlja nesretnih ljudi, piše Ladislav Tomičić u Novom listu.
Mediji nastoje uvjeriti svoje čitatelje kako su za loše stanje gospodarstva krivi radnici
Hrvati, lijeni ste i brinete samo o turizmu! Hrvati su neobrazovani i lijeni! Hrvatska je lijena zemlja koja stalno čeka pomoć od EU! Hrvati su lijen narod koji previše troši i ne želi raditi! Hrvatski seljaci su lijeni i ne žele raditi!
Ove tvrdnje izrečene su u naslovima utjecajnih medija, koji su od izbijanja ekonomske krize nastoje svojim čitateljima 'utuviti' u glavu da su aktualni neuspjesi hrvatskog gospodarstva prije svega posljedica nedostatnih radnih navika i preplaćenosti hrvatskih radnika.
Propaganda koja odgovara poslodavcima
U pitanju je, zapravo, priprema za rezanje radničkih prava i sniženje cijene rada i sveprisutni pojam fleksibilnosti. U pitanju je zaposlenje na nestalnim, nezaštićenim i slabo plaćenim poslovima, gdje zaposlenici nemaju stalne ugovore o radu. U ovu vrstu posla ubraja se i studentski rad, odnosno rad imigranata te druge vrste privremenog rada poput onog koje nude agencije za prekovremeno zapošljavanje.
„Uz sve izuzetke, tvrdim da radnici u Hrvatskoj nisu lijeni, nego imaju lošu organizaciju posla, za što je kriv nesposoban menadžment. Ako je u Njemačkoj proizvodnost rada na daleko većoj razini, a hrvatski radnik joj uspijeva udovoljiti i pri tome još biti hvaljen, onda je to samo znak da netko u Hrvatskoj ne zna organizirati rad“, kaže predsjednik Nezavisnih sindikata Krešimir Sever.
Hrvatski godišnji odmor među najkraćima u Europi
U vrijeme dok je ekonomska kriza još bila u povojima, 2007. godine, teza o lijenosti radnika siromašnih zemalja nije bila popularna jer za nju nije bilo potrebe. Naprotiv, Europska fondacija za životne i radne uvjete (Eurofound) u srpnju te godine objavila je studiju o broju dana godišnjeg odmora u državama članicama EU-a. Izvješće je ukazalo na znatne razlike među državama članicama EU: Estonci, Latvijci, Mađari, Poljaci i Rumunji radili su najviše, a najmanje su pak radili Francuzi, Šveđani, Danci i Nijemci.
– Radnici 15 starih država članica u prosjeku imaju pravo na 35,6 dana godišnjeg odmora, dok radnici 12 novih država članica EU-a imaju 31,3 dana. Uz Švedsku, zemlje s najvećim brojem dana godišnjeg odmora su Njemačka (40), Italija (39), Luksemburg i Danska (38 dana). Hrvatski radnik ima pravo na najmanje 24 radna dana godišnjeg odmora (nedavno 18), što je za tjedan dana kraće od prava koji propisuje Direktiva EU-a o radnom vremenu.
Ostale stvari koje mediji ne spominju
Autor navodi druge teme koje mediji često zaobilaze, dijelom zato što i sami novinari rade u sličnim uvjetima.Tisuće radnika zaposleno je bez da se poštuju njihova prava, velik broj radi prijavljeno na minimalac, dok ostatak novca dobivaju u gotovini..., a postalo je normalno tražiti od radnika da za neveliku plaću radi šest dana u tjednu po 12 sati.
Valja napomenuti da se priča o lijenim hrvatskim radnicima u dobrom dijelu temelji na primjeru državnih činovnika, što je pouzdan adut s obzirom na to da su građani rijetko koje zemlje zadovoljni svojom administracijom. Međutim, za to nisu odgovorni radnici, preko čijih leđa se danas prekobrojnost zaposlenih u državnoj administraciji nastoji slomiti. Višak ljudi u državnoj službi zaposlila je politika. (M.D.)
Izvor: Novi list
