Ljetna sezona na obali se zahuktala, no u ljetnim radostima ne uživaju svi jednako. Naime, donesen je novi Zakon o koncesijama.
Pojedinci iskorištavaju neznanje dobrog dijela javnosti te se ponašaju kao da su dodjelom koncesije dobili pravo učiniti plažu gotovo privatnom te tjerati kupače koji ne iznajmljuju ležaljke, suncobrane i ostalo.
Problemi između kupača i koncesionara sve su češći. Zaposlenici i zaštitari hotela, vila ili ugostiteljskih i uslužnih objekata tjeraju ljude s plaža tvrdeći kako nemaju prava na njima boraviti jer nisu gosti hotela ili nisu platili suncobran, ležaljku ili nešto treće.
Neki su koncesionari svjesni da nemaju prava tjerati kupače s plaže, no zato su u svrhu sprječavanja onih koji neće plaćati korištenje njihovih sadržaja na plaži raširili veliki broj ležaljki koje onemogućuju pronalazak mjesta za ručnike običnih smrtnika koji si ne mogu priuštiti svakodnevno potrošiti nekoliko desetaka kuna na kupanju, piše Net.hr.
Mnogi ne znaju što koncesionar smije ili ne smije, koji se sadržaji plaćaju, a koji bi trebali biti besplatni te koliko se prostor na plažama koje su pod koncesijom uopće smije koristiti. Upravo zbog tog neznanja koncesionari često krše pravila.
Nitko vam ne može zabraniti boravak na plaži
Situacija je zapravo prilično jasna. Građani imaju pravo koristiti gotovo sve plaže u Hrvatskoj jer su za većinu njih izdana samo koncesijska odobrenja, a ne i koncesije.
To znači da vam nitko ne može zabraniti da se na njima kupate i da im pristupite besplatno, što potvrđuje i Zakon o pomorskom dobru. To je decidirano kazao i stručnjak za pomorsko dobro Branko Kundih, voditelj stručnog portala Hrvatsko pomorsko dobro.
Zakon kaže da se koncesijska odobrenja daju do pet godina, a postoje i pravila za postavljanje ležaljki, pedalina, štandova i ostalog. Bez obzira što netko ima koncesijsko odobrenje, nema pravo ograničavati uopću upotrebu obale. Dakle, ako je koncesionar stavio ležaljke preko cijele plaže, svatko ih može slobodno premjestiti i na njihovo mjesto staviti ručnik. Koncesionar ne može ograničavati kretanje po plaži i mora osigurati dovoljno prostora za kretanje, kušanje, šetanje te navlačenje malog broda na obalu.
Koncesionar ne smije:
- zabraniti prilaz plaži
- naplaćivati ulaz na plažu
- ograničiti kretanje po plaži
Kupač smije:
- slobodno ući na plažu i staviti ručnik na slobodno mjesto
- pomaknuti ležaljku i leći na njeno mjesto
- na bilo kojoj plažu kupači mogu konzumirati hranu i piće koje su sami donijeli
Koncesionar je također dužan osigurati dovoljno prostora za kretanje, kupanje i šetanje te navlačenje malog broda na obalu.
Koncesija koja se dodjeljue na rok od 5 do 99 godina djelomično ili potpuno ograničava opću upotrebu obale, no ona se zato skupo plaća.
Hrvatska nema kontrolne mehanizme
"Kada dajete koncesijsko odobrenje za 100 ili 50 ležaljki, a netko konzumira veći broj, to znači da je protuzakonito koristi. Međutim, u Hrvatskoj nemate kontrolne mehanizme koji bi to nadgledali, praktički nema organizirane inspekcije. Formalno pravno je to lučka kapetanija", istaknuo je Branko Kundih za Jutarnji. On kaže kako bi svaki korisnik plaže koji se susretne s problemom korištenja trebao napisati prigovor ministarstvu ili lučkoj kapetaniji.
Ipak, većina ljudi to ne radi jer ne želi ulaziti u sukobe.
"Vi dođete na plažu i oni vas tjeraju. Svi me tada pitaju što onda i koja su prava kupača. Imate dvije mogućnosti – ili da se povučete i idete lučkoj kapetaniji ili da uđete u konflikt. Nažalost, od koncesionara nećete dobiti odluku o davanju koncesijskih odobrenja da vidite što on smije, a što ne smije. Ali zato bi bilo dobro kada bi postojale informativne ploče na svakoj plaži gdje bi bilo jasno vidljivo tko je koncesionar i što ima pod koncesijom. Bilo bi manje konflikata", smatra Kundih.
Zagrebački turistički konzultant Miroslav Dragičević dodaje da nije protiv koncesija kojima bi se korištenje plaže omogućilo samo gostima hotela. Takve koncesije trenutačno ima tek nekoliko hotela u Dubrovniku.
"To je osjetljivo pitanje. Takva se koncesija može dati samo hotelima s 5 zvjezdica i više, ali za to moraju postojati kvalitetni kontrolni mehanizmi. To bi se uglavnom trebalo odnositi na izdvojene dijelove obale gdje javni interes nije doveden u pitanje. U Dubrovniku se, primjerice, može dopustiti da 100 metara neke plaže bude za takve ekskluzivne goste, ali onda to moraju jako mnogo platiti, a tu je potrebna i dozvola lokalne zajednice", zaključio je Kundih.
Dragičević smatra kako se sve plaže ispred hotela s 4 i 5 zvjezdica moraju dati hotelima na korištenje, dok ostale trebaju biti javne.
"Dakle, sve općine moraju odrediti način i namjene plaža sukladno broju interesnih skupina. Hotelima sa 4 i 5 zvjezdica, pak, treba ići na ruku, jer ćemo se inače isključivo pretvoriti u zimmer frei i kampersku destinaciju", zaključio je Dragičević.
