"U Hrvatskoj vlada nepoticajno okruženje koje u znatnom dijelu tržišta rada 'ubija' motivaciju za angažmanom. Tu prije svega mislim na glavninu javnog sektora, ali i privatnog koji posluje isključivo s državom", kaže Zvonimir Galić, profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Rast plaća u Hrvatskoj posljedica je porezne reforme koja je donijela rasterećenje poreznih davanja na rad, ali još više je posljedica nedostataka radne snage koja se u potrazi za boljim standardom iseljava na Zapad.
Usprkos tom rastu, Hrvatska se i dalje nalazi pri dnu ljestvice kad se gleda prosječna plaća u zemljama članicama Europske unije.
Osim za prosječnom plaćom u EU, Hrvatska kaska za većinom drugih članica i kada je u pitanju produktivnost, i kreće se negdje na oko 65 posto prosjeka EU, što je znatno manje od starih članica poput Njemačke ili Austrije koje se nalaze na oko 130 posto Unije. Znatno zaostajemo i za susjednom Slovenijom.
Bez bolje produktivnosti nema ni znatno većih primanja, jer, glasi jedno od ekonomskih načela, ako rast plaća prelazi rast produktivnosti ugrožava se konkurentnost ekonomije.
Uzroka slabe produktivnosti je više - od tehnološke zaostalosti naših kompanija, loših ekonomskih politika, pa sve do lošeg upravljanja ljudskim potencijalima. Za zastarjele tehnologije u najvećoj mjeri je kriv nedostatak ulaganja, no tko je kriv za loše upravljanje?
Odgovor na to pitanje potražili smo od Zvonimira Galića, profesora na Odsjeku za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Problem u upravljanju ljudskim potencijalima
"Čini mi se da zaostajemo u produktivnosti jer smo loši u nizu aspekata upravljanja našim ljudskim potencijalima: ne odabiremo najkvalitetnije ljude za radna mjesta, niti posvećujemo dovoljno pažnje tome da usvoje znanja i vještine potrebne za uspješno obavljanje posla; ne nagrađujemo uloženi trud na radnom mjestu, učinkovitost, i vrlo često imamo potpuno krive ideje kako točno treba upravljati ljudima. Ovo pogotovo vrijedi za veći dio javnog sektora u kojem je upravljanje ljudima organizirano kao da se namjerno želi obeshrabriti produktivnost i potaknuti iseljavanje", mišljenja je Galić.
"Podaci Eurostata i Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) jasno pokazuju da smo, uz neke druge post-tranzicijske zemlje, u društvu najmanje produktivnih zemalja Europske unije. Uvid u razloge niske produktivnosti dala su nam istraživanja u kojima smo uspoređivali kvalitetu radnog života ljudi u Hrvatskoj s ostalim zemljama EU. Koristili smo podatke dva vala Europske ankete o kvaliteti radnih uvjeta koje je 2010. i 2015. financirao Eurofund, jedna od agencija Europske unije. Oba istraživanja provedena su na uzorku više od 35.000 ljudi, s više od 1.000 ispitanika iz Hrvatske u svakom od mjerenja", pojašnjava Galić.
Naglasak u istraživanju je stavljen na četiri domene koje su prema psihologijskim teorijama ključne za zadovoljstvo i motiviranost na radnom mjestu: ekonomsku sigurnost na poslu, socijalne odnose sa suradnicima, doživljaj smislenosti posla i autonomiju/mogućnost sudjelovanja u odlučivanju.
Niska kvaliteta radnog života
"Glavni zaključci su poražavajući, ali, nažalost, očekivani. Prvo, kvaliteta radnog života u Hrvatskoj bitno je niža nego u zemljama zapadne Europe. To se pogotovo odnosi na dvije domene: doživljenu ekonomsku sigurnost na poslu i percepciju mogućnosti sudjelovanja u donošenju odluka na radnom mjestu. Dok smo u istraživanju iz 2010. zaostajali za zapadnom Europom, u istraživanju iz 2015. uočava se da počinjemo zaostajati i za drugim tranzicijskim zemljama. Smatramo da je ovo vrlo važno, jer procjene kvalitete radnog života, osim niske produktivnosti, mogu objasniti migracijske trendove", ističe profesor Filozofskog fakulteta.
Motiviranost zaposlenika proizlazi iz njihovih osobina i iz sustava u kojem se nalaze. S obzirom da se naši ljudi pokazuju kao vrijedni radnici u zemljama u koje emigriraju, Galić kaže da se ne može zaključiti da smo lijeni i neproduktivni zbog 'mentaliteta'.
Ubijanje motivacije za angažmanom
"U Hrvatskoj vlada nepoticajno okruženje koje u znatnom dijelu tržišta rada 'ubija' motivaciju za angažmanom. Tu prije svega mislim na glavninu javnog sektora, ali i privatnog koji posluje isključivo s državom. U tom segmentu gospodarstva svi ishodi koji su povezani s poslom kao što su zapošljavanja, napredovanje na više razine hijerarhije ili povišica, odnosno stjecanje kapitala, vezani su uz političke strukture, a slabo povezana ili nepovezana s trudom koji ljudi ulažu u posao, koliko o njemu znaju, ili koliko uspješno obavljaju svoj posao ili pružaju usluge. Takav sustav upravljanja ljudima stvara demotivirajuću klimu jer ljudi ne ulažu u svoje obrazovanje, ne trude se, niti razvijaju radne navike, jer znaju da im to ionako neće ništa donijeti. Zapošljavanje i napredovanje ionako, bez obzira koja stranka ili koalicija bile na vlasti, ovisi o tome kome pripadaju", kaže Galić.
Nepoticajno okruženje
Kada se analizira upravljanje ustanovama i javnim poduzećima, kaže da je još i dobra razina kvalitete usluga koju u njima dobivamo.
"Naši liječnici, nastavnici, znanstvenici, pa i administratori su još i dobri s obzirom kako je nepoticajno okruženje u kojem se nalaze. Sustav se održava jer ga nose kvalitetni, intrinzično motivirani pojedinci koji su uspješni unatoč sustavu, a ne uz njegovu pomoć. Problem je u tome što će se oni iseliti, jer im se našim pridruživanjem EU otvorila prilika, pa nas čekaju dodatna smanjenja produktivnosti", upozorava Galić.
Slaba veza između plaće i motiviranosti
O povezanosti visine plaće i motivacije napravljena su brojna istraživanja i ona pokazuju da ta veza pozitivna, ali relativno slaba. Drugim riječima, u prosjeku oni koji imaju veće plaće će biti nešto motiviraniji i zadovoljniji od slabije plaćenih. No, te razlike neće biti velike, i među onima s visokim plaćama jako je puno nezadovoljnih.
"Učinak plaće na motivaciju je ograničen, a za to postoje tri razloga. Prvo, novac ima utjecaj na našu sreću i motivaciju samo do neke točke. Tako rast plaće iznad visine koja vam garantira pristojan život srednje klase ima slab učinak na naše ponašanje. Drugo, mi plaću u pravilu ne vrednujemo u apsolutnom nego u relativnom smislu. Dakle, dok procjenjujemo svoje zadovoljstvo mi ne gledamo što sve s tom plaćom možemo kupiti nego gdje smo u odnosu na druge, nama slične, ljude.
Nedavno sam čitao o slučaju bankara koji se rasplakao jer je dobio 180.000 kuna godišnjeg bonusa. Bio je nesretan jer su svi njegovi kolege dobili više od njega. Treće, čini se da su za motivaciju važniji drugi čimbenici osim plaće (npr. prilika za rast i razvoj, prepoznavanje truda). Primjerice, stekao sam dojam da naši liječnici manje odlaze u inozemstvo zbog visine primanja, a više zbog politiziranosti, nereda u sustavu, te posljedicama koje to ima na svakodnevni rad", kaže Galić.
izovr: hr.n1info