Iskustva posloprimaca

Gorana Mijatović ima 26 godina i živi u Sinju. Gorana je osoba s invaliditetom sa 90% tjelesnog oštećenja kao posljedica dječje paralize, a osim toga zbog slušno-govornih poteškoća nosi slušni aparatić te ima motoričkih problema. Nadalje, živi s mužem koji je također osoba s invaliditetom, gluha osoba.

Završila je srednju strukovnu školu smjera ekonomist 2000. godine u Sinju te iste godine upisala višu ekonomsku na Ekonomskom fakultetu u Splitu, a diplomirala u rujnu 2004. godine.

Od tada je aktivno tražila posao no, bezuspješno. Otkada se Udruga Tjelesnih Invalida grada Sinja – UTIS ponovo registrirala 2006, počela je raditi kao volonter na mjestu tajnice, za potrebe Udruge. Uz pomoć ljudi u Udruzi ubrzo se vrlo dobro uklopila i brzo naučila kako se radi i vodi Udruga.

Uspostavila je kontakte s Hrvatskim Savezom Udruga Tjelesnih Invalida – HSUTI u Zagrebu i lokalnim udrugama u Dalmaciji, sudjelovala na 8. Školi voditelja udruga invalida krajem listopada 2006. te prisustvovala na izvještajnoj skupštini HSUTI u Zagrebu i Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije – MUOSID u Splitu. Civilni sektor počeo ju je zanimati te mu je posvećivala sve svoje slobodno vrijeme.

"Moj prvi javni nastup dogodio se ove godine u travnju, na HIT Radiju grada Sinja, na kojem se nekoliko dana prije održavanja Tribine "2007- Europska godina jednakih mogućnosti, Jesmo li zaista svi jednaki?" najavljivalo njeno održavanje u Sinju, a na sam dan održavanja sudjelovala sam u polusatnoj emisiji sa mr.med.sc. Mirjanom Dobranović. Bila sam uzbuđena ali sve je završilo vrlo uspješno i ponosna sam na probijanje prvog leda.", objašnjava Gorana.

Međutim, aktivizam i rad u Udruzi nisu rješavali njenu životnu egzistenciju i njeno osnovno ljudsko pravo – pravo na rad, a zatim zdravstveno i mirovinsko osiguranje, što joj je ipak bilo najvažnije. Idejom mr. sc. Mirjane Dobranović, predsjednice Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida – HSUTI u Zagrebu i potporom iz Udruge UTIS Sinja, kroz mjere Hrvatskog zavod za zapošljavanje iz godišnjeg plana za poticanje zapošljavanja za 2007.g. prijavila se za mjeru 7. "Javni radovi" i uz pomoć savjetodavaca Marine Nekić iz Zagreba i Elene Gudelj iz Splita te Frane Šušte iz Sinja prikupila potrebnu dokumentaciju te je poslala na ocjenjivanje Središnje službe HZZ.

HZZ Zagreb i Split je odobrio valjanim program za njezino zapošljavanje u Udruzi tako da je zaposlena od 1. lipnja. 2007. do 30. studenog. 2007. kao tajnica u Udruzi UTIS Sinj.

Ona sama navodi kako je bila izrazito sretna zbog toga jer joj je to bio prvi put u životu da se uopće zaposlila, pa makar i na određeno vrijeme.

"Iako imam svoje motoričke i slušne probleme, prilagođavam se i učim u komunikaciji sa kolegama iz drugih Udruga. Osjećam se korisnom jer radim i pomažem osobama s invaliditetom sa kojima se dobro razumijem jer nam je problematika invaliditeta iskustveno dobro poznata.

Na radnom mjestu gdje radim potrebna je prilagodba radnog mjesta za osobu s invaliditetom. Bilo je potrebno osigurati sredstva za takovu prilagodbu da bi mi se olakšao moj rad a i rad Udruge, te su, opet savjetom mr. Dobranović, zatražena sredstva iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom i nadam se da će sredstva odobriti jer bi u mnogočemu olakšalo moj rad u Udruzi."

Gorana navodi kako joj je radno iskustvo dragocjeno i stvara joj osjećaj sigurnosti i dostojanstva te se nada da će taj osjećaj potrajati i nakon 31.11.2007. kada joj ističe privremeni ugovor.

Zatvori

Josip Penić živi u Samoboru i ima 20 godina te od rođenja boluje od cerebralne paralize.

Ta ga je dijagnoza obilježavala kroz cijelo školovanje i sputavala u životu bez obzira na njegove velike mogućnosti i sposobnosti koje nitko nije želio vidjeti.

Po završetku srednje ekonomske škole, godinu dana je pokušavao pronaći posao ali bezuspješno.

Kada je već počeo gubiti nadu, Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida pozvao ga je, u suradnji s njegovom Udrugom invalida Samobora i Svete Nedelje, na sudjelovanje u jednom istraživanju Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta. Nakon tog prvog kontakta određeni su ljudi uočili njegove potencijale i putem Servisa Dobiti posao je moguće, poslali mu dragocjenu informaciju i uputili ga na natječaj za posao u Call centru "Allianz osiguranja".

Nakon prijave na natječaj pozvan je na razgovor gdje su bili jako zadovoljni njegovim znanjem i vještinama, a da pri tome nitko nije obraćao pozornost na njegovo tjelesno oštećenje.

Nakon probnog roka u svega nekoliko dana dobio je i prijavu za stalni radni odnos, kada je on sam, kako kaže "bio šokiran i sretan - ja sam zaposlen!!!"

"Zato nakon ovog pozitivnog iskustva želim svima koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji, poručiti - Ne posustajte već što više ulažite u sebe i svoje znanje jer ono je investicija koja se uvijek isplati.

Ma koliko vam sada to nevjerojatno zvučalo: Prilika čeka na vas!Ne odustajte!!!", ističe Josip.

Zatvori

Iva Blažić ima 29 godina i živi u Zadru te je punih 15 godina osoba s invaliditetom.

Iva se u dobi od četrnaest godina razboljela od jedne izuzetno rijetke i teške bolesti koja je te 1992. godine rezultirala potpunom paralizom i oduzetošću od vrata na niže.

No, karakteristika te bolesti je ta da mentalne sposobnosti ostaju netaknute te se Iva intelektualno razvijala kao i svi drugi njeni vršnjaci.

U bolnici u kojoj se liječila održavala se škola po odjelima, pa je Iva u bolnici završila osmi razred s odličnim uspjehom, a čim je naučila sjediti, vratila se Zadar gdje je upisala ekonomsku školu koju je također završila s odličnim uspjehom.

Iako je jako teško hodala i uz tuđu pomoć, željela je upisati Ekonomski fakultet i u tome je uspjela. Naravno, uz veliku podršku roditelja koji su je gotovo svaki tjedan pratili u Split i dekanu koji joj je izašao u susret i bez obzira što je bila redovan student, oslobodio je obveznog sudjelovanja na predavanjima.

Iako je u redovnom roku završila Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu na smjeru Financije i računovodstvo, s vrlo dobrim ocjenama, već šest godina se nalazi na Zavodu za zapošljavanje.

"Predrasude poslodavaca prema osobama s invaliditetom su prevelike. Ali ja još uvijek nisam odustala te se i dalje javljam na natječaje za posao. Vjerujem da ću i ja jednog dana dobiti posao u struci i da ću svojim radom i kvalifikacijama dokazati i pokazati svom (budućem) poslodavcu da su osobe s invaliditetom izuzetno vrijedni radnici i da svakako zaslužuju priliku za rad kao i sve druge (nazovimo ih), zdrave osobe", ističe Iva.

Zatvori

Sandra Srpak je uz sestru rođena iz rizične blizanačke trudnoće, što je na žalost ostavilo zdravstvene posljedice, tako da Sandra ima teškoće u motorici, osobito izraženu u hodu.

Sandra je završila redovnu osnovnu školu, a zatim srednje obrazovanje završila po posebnim uvjetima u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava. Kao i sestra, upisala je Upravno pravo kao redovni student na zagrebačkom Veleučilištu, ali kako nije uspijevala ostvariti želje ne rezultate, nastavlja studiranje na Društvenom Veleučilištu u Požegi, smjer Upravno pravo, koje sama plaća. Posjeduje informatička znanja i snalaze se u znanju engleskog jezika.

Njezin put prema zaposlenju bio je sličan onom Laninom, pa se kao volonterka uključivala u rad udruga osoba s invaliditetom (Dugo Selo, HSUTI, Korak).

Nakon što ju je počeo zanimati civilni sektor, posvećivala mu je sve više slobodnog vremena.

Njen angažman u HSUTI-u, kao ni Lanin, nisu prošli nezamijećeno, zbog čega je i Sandra dobila priliku raditi na neodređeno vrijeme na administrativnim poslovima, s pola radnog vremena. Baš kao i sestri, otvorena joj je mogućnost rada od kuće.

Predsjednica Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida (HSUTI), mr. med. sc. Mirjane Dobranović pomogla je Sandri u snalaženju i uvela je u radne zadatke, a kako je po prirodi draga i topla osoba brzo je razvila prijateljske odnose s ostalim zaposlenicima. Sandrino radno mjesto također je pomoću sredstava Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje, prilagođeno u skladu s prirodom njezina oštećenja.

I Lanina i Sandrina priča nam pokazuju kako je svakoj osobi s invaliditetom potrebno pružiti šansu, kako bi mogla pokazati da može biti jednako vrijedan zaposlenik kao i svi ostali.

Zatvori

Lana Srpak je uz svoju sestru Sandru rođena iz rizične blizanačke trudnoće, što je na žalost ostavilo zdravstvene posljedice, tako da Lana ima oštećenje sluha.

Završila je redovnu osnovnu školu, a zatim nastavila redovno srednje obrazovanje u Upravno birotehničkoj školi i po zanimanju je upravni referent. Upisala je Upravno pravo na zagrebačkom Veleučilištu, ali kako nije uspijevala ostvariti željene rezultate, nastavila je studiranje na Društvenom Veleučilištu u Požegi koje sama plaća, na smjeru Upravno pravo.

Posjeduje informatička znanja i snalazi se u znanju engleskog jezika.

Iako je bila svjesna kako je do zaposlenja teško doći, Lana je potrazi za poslom pristupila proaktivno. Prijavila se na Zavod za zapošljavanje i pratila natječaje koji su odgovarali njezinim kvalifikacijama. No, sve su prijave bile bezuspješne.

Unatoč tome što nije uspijevala pronaći posao, Lana nije gubila motivaciju. Pokušala je iznaći druge mogućnosti djelovanja koje bi joj pružile priliku primjene znanja i vještina stečenih tijekom školovanja. Stoga se kao volonterka uključila u rad udruga koje promiču interese osoba s invaliditetom (Udruga invalida Dugo Selo, Korak, HSUTI).

Lani je suradnja s Hrvatskim savezom udruga tjelesnih invalida (HSUTI), pružila uvid u funkcioniranje civilnog sektora. Za nju je to bilo poticajno okruženje, te mu je posvećivala sve više svojeg slobodnog vremena.

Zbog anagažmana i predanosti radu Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida odlučio joj je pružiti šansu te zaposliti Lanu na neodređeno vrijeme s pola radnog vremena, na administrativnim poslovima. Osim toga otvorena joj je i mogućnost rada od kuće.

Uz podršku predsjednice mr. med. sc. Mirjane Dobranović, brzo se počela snalaziti na radnom mjestu čime je opravdala pruženo povjerenje.

Kako bi joj se u potpunosti omogućio nesmetan rad, uz pomoć sredstava Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje, Lanino radno mjesto prilagođeno je s prirodom njezinih oštećenja, a u tijeku je i organiziranje pomoći za radnog asistenta.

Lanina priča pokazuje kako je uvijek je važno pružiti šansu, a kako će je osoba s invaliditetom iskoristiti – ovisi o njoj samoj.

Zatvori